potrebna pomoć!!!

Pitati mogu svi ali admistrator(Enes) samo može dati odgovor!

Moderator: EMIRgr

Odgovori
smireni
Posmatrač
Postovi: 1
Pridružio se: Sub Dec 18, 2010 2:57 pm

potrebna pomoć!!!

Post od smireni » Ned Feb 06, 2011 7:20 pm

Esselamu alejkum!
Ovako...imam 25 godina. Nekad u februaru 2009. godine sam naučio klanjati džumu namaz a potom otišao na prvu džumu u životu. Prije toga sam znao neke osnove vjere ali nisam znao klanjati. Bio je to jedan period u kojem sam dosta vremena provodio sam u stanu (obzirom da sam studirao van zavičaja). U tom periodu samoće sam dosta razmišljao o svom životu te sam spoznao određene greške koje sam do tada napravio tj. došao sam tobe što se kaže. Ubrzo nakon toga sam počeo klanjati i ostale namaze (možda mjesec dana nakon prve džume), te sam uporedo ostavio i razne harame (alkohol,cigarete itd).
Moram priznati da se nisam ni nadao da ću u potpunosti prihvatiti vjeru tako brzo. Dakle, ubrzo sam osjetio tu slast imana. Vjerovatno je i jedan od razloga da u toj, hajmo reći, izolaciji nisam bio na velikim iskušenjima. Nakon nekih 6-7 mjeseci takvog načina života vraćam se u svoj zavičaj. Obzirom da mi u društvu niko nije prakticirao vjeru znao sam da će biti raznoraznih iskušenja. Pokušao sam postepeno da se otvorim ljudima. Prvo sam rekao da idem na džumu i da ne pijem alkohol (za dnevne namaze nisam odmah govorio). Ponekad bi izašao sa njima ali njima je teško bilo prihvatiti da ne želim piti alkohol i ostajati do kasno u noć. Najgore od svega je bilo to što su me pojedini ismijavali,suprotstavljali se a neki su se i distancirali od mene. Zato u početku nisam ni govorio da klanjam redovno ali kada sam vidio da me svakako ismijavaju onda sam im i to rekao. Kada sam se na određeno vrijeme povukao iz „javnog života“ došao je osjećaj tuge i... kao što to već ide u takvom stanju sam počeo upadati u grijeh što je prouzrokovalo snažan osjećaj krivice i straha. To sam onda posebno osjećao u namazima u džematu. Ispočetka sam se borio s tim i mislio da će prestati ali ništa. U to vrijeme bilo je i noćnih mora. Nekada i danas imam teških snova ali ne u tolikoj mjeri. Na kraju kada više nisam mogao saburati otišao sam psihologu (ujedno i psihijatar). Ispričao sam sve ovo od početka...isto ovako. Dijagnoza je bila anksioznost (poremećaj straha) , koja je proizašla iz depresije (dakle crnih misli). Propisani su mi određeni lijekovi i ubrzo se situacija popravila tj. terapija je djelovala. Sada mi je, 8 mjeseci nakon prvog odlaska kod psihologa, mnogo bolje. Ali, nisam se još u potpunosti oslobodio straha tj.vraća mi se ponekad a posebno u namazu u džematu. To se obično i javlja kada insan nešto mora da uradi, kao što je npr. Namaz. Tu nekako najčešće osjetim nervozu,strah, tako da većinom klanjam kod kuće. Suština namaza i jeste da nam ojača iman, sabur i opuštenost ali u mene je kontra. Iz tog razloga se javljam, kako bi se savjetovao s nekim ko ima iskustva s liječenjem ovakvih stvari. Nisam se dosada nikome obraćao ali bi bio sretan kada bi mi neko mogao pomoći. Uslov je naravno da je neko iskren vjernik (da to ne radi zarad materijalne koristi nego Allaha radi), uspješan, iskusan i učen insan u liječenju te da mi zna dati pravi savjet kome da se obratim.

Odgovori