Mislim da mojoj porodici treba pomoc!

[Mama]

Selam,
molim Vas da mi pomognete i uputite me. Naime, udata sam i imam sina od 17 godina. Od kad znam za sebe bila sam dobar ucenik, dobra kcerka, dobro dijete ali sam vjecito imala nekakvih problema. Kad sam se udala, a udala sam se za divnog covjeka, fino nas je krenulo. Oboje smo magistrirali, kupili stan. Medjutim, ja sam pocela poboljevati. dugo nisam mogla ostati trudna. Sve sam pokusavala i nakon par godina Allah me nagradio divnim djetetom. Medjutim, opet sma imala poteskoce, imala sam nekih 5 operacija , vanmatericnu trudnocu i drugo dijete nisam rodila. U meduvremenu, brat mi se ozenio i 6 mjeseci nakon toga razveo. Nikom nije jasno zasto. Godinu nakon toga se opet zeni i evo vec 10 godina nema djece. Babo mi j obolio, mama skoro nepokretna.
Prije par godina su poceli i problemi na poslu, maltretiranja od sefa, da bi mi se na kraju desilo da sam pocela sumnjati i u muzevu vjernost. Nekih 8 godina sam se lijecila od depresije, ali Allahovom voljom i mojom upornoscu ja sam se iz svega toga iscupala. Medjutim, ozdravila jesam, ali se u moju kucu prestalo dolaziti. Nafaku u novcu imamo, ali nam je sva rodbina prestala dolaziti. NI sa kim na rijec nismo dosli, samo nas se niko i ne sjeti. Ja muzu kazem- popricaj sa bracom, vidi sto ih nema, ali on nece. Kaze, ja sam kod njih zadnji bio, kriv nisam, a vrata nisu zatvorena. Istovremeno mi se sin razbolio od bolesti za koju medicina nema lijeka (vitiligo) , bio je malokrvan a sad ima vise krvi i masnoca u krvi, a mršav je i jednostavno mi se dijete otudjilo. Ne izlazi vani niti ima nacin da ga istjeramo, vrlo je agresivan prema nama, nece da uci. Ne drogira se i ne pusi ali nista ga ne zanima, osim racunar. Muz i ja jednostavno ne znamo sta da radimo. Kroz sve te stresove, mi smo izgubili volju za namazom, satima sutimo, nigdje nam se ne ide. O nasim prezivljavanjima ni sa kim ne pricamo. Ne znamo ni sta da kazemo. Postujemo roditelje, pazimo ih jer su stari, postujemo komsije, od nas nikog glava ne boli. Svjesni smo da smo smo zapostavili vjeru ali duboko u dusi znam da nismo takvi. Vjerujte da sam ja ranije naklanjavala propustene vakte. I tako, blokirana strahom i izmucena stresom, kazem muzu- a mozda je nas neko urekao...ili nam je neko nesta napravio. Uvijek su nas svi hvalili, kako smo vrijedni, kako smo poslusni , ovakvi , onakvi, sin nam je fino dijete, na njega se nikada niko nije pozalio ali nama je jednostavno stalo u zivotu i mi ne mozemo dalje. Kad pogledam unazad, tacno osjecam da nekakva losa energija ne dopusta da se maknemo od problema. Tacno osjecam da je nekakva energija zeljela da rastavi mene i muza. Sad kada smo mi dobro, sa djetetom ne mozemo na zelenu granu. Brinemo za njegovo zdravlje. Znam da cete reci - vratite se vjeri, ali mi nemamo snage ustati i pokrenuti se . Sta da radimo? Kome da se obratimo? Sve mi se cini da , ako i postoji sihr, da je on bio usmjeren direktno na mene i da sam ga ja unijela u svoju porodicu. Uzasno se bojim za dijete, uzasno . Hvala unaprijed na svakom komentaru.