Kao prvo napomenula bi da ti sama nemožeš biti uzrok problema, več sihiri. Ja bar mislim da jesi opsihrena, po tom da si vidjala razne likove što se je i meni dogadjalo.
Moraš biti svjesna da džini pokušaju dominirati čovjekovim tijelom, mislima itd.
To je jako naporna i duga borba, zašto je tako ne bi ti znala reči.
Više puta mislim da se čovjek premalo trudi u vjeri i svom vlastitom liječenju. Sve to je igra nadjačanja, tako sam bar ja svatila kroz svoju bolest. Nepišeš ništa kakve to Vi probleme imate, dali se svadjate itd, dali su u pitanju financije odnosno šta drugo. Sebe nemožeš krivit, možeš jedino pokušat da u lošem stanju dominiraš svojim tijelom tako da učiš.
Agresija u tom primjeru bolesti je uobičajena. Ja više puta u tom stanju učim zikr, pustim da se šta uči....tada se agresija još više izrazi ali posle popusti i dodje do fizčkih bolova(glavobolja, mišiči, nagon na povračanje).
Vjeruj sestro, svako ima loše trenutke. Čovjek jednostavno misli da više nemože sa tim, dodje mu muka, krivi sve odreda, dojadi mu jednostavno.
Ali valja se nekako naučit živit sa tim, probati manje griješiti(u tom primjeru zadobiva on veče dimenzije), prakticirati islam- jer u kolikoj mjeri ga prakticiraš pozna se na tvom zdravlju.
Znaj samo da nisi jedina, ima nas još. Budi saburljiva to ti je najbitnije.
Ja sam došla u tako stanje , da sam mislila da neču preživit. Krajnje molila sam oca da me odvede u umbolnicu, da me uspavaju jer je bilo grozno. Dvije god. možda i više sam živila u neznanju šta mi je. Na kraju su doktori mislili da izmišljam. Izpisala sam iz škole, jer nemoguče je bilo učiti. U tolikoj mjeri bi napadi dolazili, da nisam mogla znati čak kako mi je ime.
Ali na kraju Allah dž. slučajem dade da nadjem ovu stranicu i da kontaktiram sa Enesom, čovjekom koji mi je mnogo pomogao. Kad sam otkrila svoj problem mnogo je bilo lakše. Posebno kad sam vidila da nisam jedina. Moja otac se spopada tom bolešču več 20 godina. Draga sestro, nije odusto. Kad njega vidim , upitam se šta je sve preživio. Ali evo ga klanja, predevera nekako krize i dalje se sa nama smije i priča normalno. Polahko dolazila sam sebi. Milimetar po milimetar. Pa sam jendog dana osjetila svijet u drugčijim bojama tokom namaza. Za napredak treba puno, puno vremena ali je očit.
Moraš imati nekoga, ko če te držati za ruku i pomoči ti kada nebudeš uredu. Moraš vjerovati u sebe da ti to možeš! Pomoč tražiš tokom islama. On je za sreču na ovom i onom svijetu.
Pomisli, nedo dragi Allah dž., šta bi bilo sa tvojom dušom da nisi započela klanjati. Pomisli na tu zabludu u životu. Pomisli da ti je bolest otkrila nešto, što nezna svako. Dala ti je dokaz, da Allah dž. postoji, da nevidljivi svijet postoji i da je sve prolazno. U tome ti se razlikuješ od drugih ljudi. On te je dao na iskušenje i pokazo ti pravi put. Gledaj malo sa druge perspektive. Možda je škola skupa, ali vjeruj u džehenemu sve je još mnogo gore. Život je sestro prolazan. Pomoču toga da se boriš protiv te bolesti, približuješ se džennetu, jer klanjaš, vjeruješ... Onaj svijet je vječan. Znaj da ima mnogo veče patenje nego što je naša bolset. Pa se ja zahvalim Allahu dž. da nije gore, da nije jače iskušenje.
Samo draga sestro, pomisli šta su preživili prvi muslimani u borbi za našu vjeru pa i naš poslanik Muhammad s.a.v.s.
Ljudi sve previše žudimo za ozdravljenjem ali ne zastanemo pa se nepitamo, šta se je moram naučit sa ovim iskustvom? Allah dž. je ovo dozvolio pa šta je želio da mi poruči ovim? Dali sam dobar u smislu islama? Dali sam zapostavljo koga?
Ova bolset je teška sestro ali otvara nove dimenzije. Nova spoznanja, koja su dragocjena.
Izvinjavam se zbog dugog posta.
Svakako se javljaj idalje.