Pogledaj neodgovorene postove | Pogledaj aktivne teme Danas je Čet Nov 23, 2017 7:29 am




Odgovori na temu  [ 6 Posta ] 
 Judaizam, kršćanstvo i islam 
Autoru Poruka
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post Judaizam, kršćanstvo i islam
Opisujući sredinu u kojoj je odrastao Muhammed Asad (Leopold Weiss) napisao je: “Odgojen sam u vjerovanju da je islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji čovječanstva.....

priredio: dr. Safet Halilović

Islam i Zapad

Opisujući sredinu u kojoj je odrastao Muhammed Asad (Leopold Weiss) napisao je: “Odgojen sam u vjerovanju da je islam i njegova kulturna historija jedan od mnogih sporednih puteva u historiji čovječanstva; i iz škole mi je dobro poznato da se Muhammedova nauka smatra s duhovnog i etičkog gledišta ne tako ’vrijednom poštovanja’, pa zato ne treba ni da bude spominjana zajedno, a kamoli uspoređena s jedinim dvjema vjerama koje Zapad smatra dostojnim da budu uzete ozbiljno: kršćanstvom i jevrejstvom.”
Međutim, isti ovaj čovjek u 26. godini života prešao je na islam. U islamu je pronašao puni smisao života i istinski smiraj i zadovoljstvo duše. Ostatak života, gotovo sedamdeset godina, proveo je služeći islamu. Asad potiče iz ugledne i učevne jevrejske porodice, a odrasatao je u kršćanskoj sredini. To mu je omogućilo da se dobro upozna sa dvijema svjetskim religijama: judaizmom i kršćanstvom. Ali, i pored toga, on prelazi na islam. Šta je razlog tome? O tome, kao i o njegovom razumijevanju triju svjetskih religija, pročitajte u ovome prilogu.


Pon Jan 07, 2008 7:55 pm
Profil WWW
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post 
1. Judaizam

Muhammed Asad (Esed) se prije prelaska na islam zvao Leopold Weiss (Vajs). Vodi porijeklo iz vrlo ugledne i učene jevrejske porodice. Njegov djed po ocu bio je ortodoksni rabin u Czernowitz-u, glavnom gradu tadašnje austrijske pokrajine Bukowin i želio je da njegov najstariji sin (Leopoldov otac) također bude rabin i tako nastavi porodičnu tradiciju koja se protezala kroz nekoliko generacija. On je doista i počeo studirati rabinske nauke ali ih nije završio.
U skladu s tradicijom svoje porodice Leopold je u ranom djetinjstvu, putem privatnih učitelja kod kuće, stekao temeljno vjersko obrazovanje iz svih grana jevrejskih religioznih znanosti. U svojoj trinaestoj godini bez problema je mogao čitati hebrejski i tečno ga govoriti. Uz to, stekao je i solidno poznavanje aramejskog jezika, što će mu kasnije pomoći da lakše savlada i arapski. Još tada on proučava Stari zavjet u originalu, a Mišna i Gemara (tekst i komentari Talmuda) postaju mu bliski. To mu je omogućilo da – kako sam ističe - sa mnogo samopouzdanja raspravlja o razlikama između babilonskog i jerusalemskog Talmuda, te da se udubi u “zamršenost biblijskih tumačenja nazvanih Targum”, upravo kao da je bio predodređen za rabinsku karijeru.
Međutim, uprkos svom tom rascvjetavanju religiozne mudrosti ili možda upravo zbog toga, kod mladog Leopolda se razvio prezir prema brojnim postavkama jevrejskog vjerovanja. Kod njega se razvio dojam da je Bog, prema Starom zavjetu i Talmudu, pretjerano zaokupljen ritualima kojim Njegovi vjernici trebaju da Ga obožavaju. Po učenju tih spisa – pojašnjava Asad – Bog je čudno zaokupljen sudbinom jednog naroda, Jevreja, a sama građa Starog zavjeta, kao historije Ibrahimovih potomaka, teži da Boga predstavi ne kao onog koji stvara i održava cijelo čovječanstvo, nego više kao plemensko božanstvo koje sva stvaranja prilagođava potrebama “odabranog naroda”. Efekat takvih studija bio je suprotan od onoga čemu je bio namjenjen: “Studiranje judaizma udaljilo me” – ističe Asad – “od religije mojih predaka više nego što me njoj približilo, ali te studije su mi u kasnijim godinama pomogle da shvatim osnovnu suštinu religije, kakav god bio njen oblik. Međutim, u to doba, moje razočarenje judaizmom nije me vodilo ka potrazi za spiritualnim istinama u drugim smjerovima. Pod uticajem agnostičke okoline, okrenuo sam se, kao toliko mnogo djece moga doba, prema stvarnom odbacivanju institucionalnih religija; pošto mi moja religija nije nikada značila više od niza ograničavajućih propisa, nisam se osjećao lošije zato što sam se od nje udaljio.”


Pon Jan 07, 2008 7:55 pm
Profil WWW
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post 
Asad i cionistički pokret

U 22 godini života, na poziv svoga ujaka Doriana, koji je kao psihijatar radio u Jerusalimu, Asad je u ljeto 1922. prvi put posjetio Jerusalem. To putovanje i boravak u ovome gradu učinit će sudbonosnu prekretnicu u njegovom životu, jer će kroz lične kontakte sa muslimanima doći do spoznaje da je islam vjera koja nije širena “ognjem i mačem,” kako je to stajalo u školskim udžbenicima sredine u kojoj je odrastao. On brzo shvata da je njegova sredina imala sasvim nakaradno mišljenje o islamu jer nije htjela objektivno govoriti i pisati o toj vjeri.
Boraveći u Jerusalemu Asad se susreo sa sa predsjednikom Cionističkog akcijskog komiteta, Usiškinom i dr. Chaimom Weizmannom, stvarnim vođom cionističkog pokreta. Ti ljudi i organizacije koje su predvodili, ustvari, predstavljaju osnove buduće cionističke tvorevine Izrael koja će na tlu Palestine i drugih susjednih islamskih zemalja nastojati da, putem sile i terora, uspostavi nacionalnu državu svih Jevreja. Po cionističkom učenju, ta država je nezamisliva bez tzv. Solomonovog hrama koji treba biti podignut na ruševinama džamije Al-Aksa, mjesta sa kojeg je poslanik Muhammed, ‘alejhi-s-selam, otišao na mi’radž i kojem muslimani, zbog tog velikog događaja, pridaju poseban značaj.
U razgovoru sa vođama cionističkog pokreta, Asadove simpatije su na strani Arapa odnosno Palestinaca. On smatra da je čitava ideja jevrejskog naseljavanja u Palestini neprirodna i, što je još gore, ona prijeti da se prenesu sve komplikacije i nerješivi problemi evropskog života u zemlju koja je mogla biti sretnija bez njih. Jevreji u Palestinu nisu dolazili kao ljudi koji se vraćaju u svoju domovinu; oni su više bili zaokupljeni time da od nje naprave domovinu prema zamišljenu prema evropskim uzorima i s evropskim ciljevima. Jednostavno, oni su bili stranci unutar kapija. Zbog toga Asad nije vidio ništa pogrešno u arapskom odlučnom otporu ideji jevrejske domovine u njihovoj sredini. Opisujući svoj odnos spram cionističkog pokreta i njegovih planova, Asad je zabilježio: “Iako sam i sām jevrejskog porijekla, od početka sam se oštro protivio cionizmu. Pored mojih ličnih simpatija prema Arapima, smatrao sam nemoralnim da (jevrejski) doseljenici, uz pomoć strane velike sile, dolaze sa strane s očitom namjerom da postignu većinu u zemlji i tako izvlaste narod kome je ta zemlja pripadala od pamtivijeka. Bio sam sklon da stanem na stranu Arapa kad god je došlo do rasprave o jevrejsko-arapskom pitanju – što se, naravno, dešavalo vrlo često.”
Asad primjećuje “da je 1922. godine u Palestini živjelo gotovo pet Arapa na svakog Jevreja i da je to, ustvari, daleko više arapska nego jevrejska zemlja.”
U raspravi sa dr. Chaimom Weizmannom, vođom cionističkog pokreta, Asad je spomenuo ovu činjenicu izražavajući time svoje neslaganje sa cionističkim planovima u vezi sa Palestinom i njenim arapskim stanovništvom. Na Weizmannovu tvrdnju “da je Palestina jevrejska zemlja i da cionisti samo uzimaju nazad ono čega su bili nepravedno lišeni”, Asad odgovara: “Jevreji su van Palestine gotovo dvije hiljade godina! Prije toga vladali su ovom zemljom, i to jedva ikada čitavom, manje od pet stotina godina. Zar ne mislite da bi Arapi mogli, s jednakim opravdanjem, tražiti za sebe Španiju – jer, konačno, oni su vladali u Španiji skoro sedam stotina godina i potpuno je izgubili tek prije pet stotina godina? Uostalom, Jevreji su u Palestinu došli kao osvajači. Dugo vremena prije njih bilo je semitskih i nesemitskih plemena ovdje nastanjenih – Amorita, Edomita, Filistina, Moabita, Hitita. Ta plemena živjela su ovdje čak i u vrijeme Izraela i Jude. Oni su nastavili da žive tu nakon što su Rimljani protjerali naše pretke. Oni žive tu i danas. Arapi koji su se nastanili u Siriji i Palestini nakon njihovog osvajanja u sedmom vijeku, bili su uvijek samo mala manjina stanovništva; ostatak onoga što danas nazivamo palestinskim i sirijskim ‘Arapima’ su ustvari samo arabizirani autohtoni stanovnici zemlje. Neki od njih su postali muslimani tokom vijekova, drugi su ostali kršćani.”


Pon Jan 07, 2008 7:56 pm
Profil WWW
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post 
2. Kršćanstvo


Nakon što se razočarao u judaizam, vjeru svojih predaka, Asad je jedno vrijeme bio zaokupljen mišlju da pređe na kršćanstvo. U svojim razmišljanjima Asad zaključuje da je kršćanski pojam Boga bio superiorniji od onog u Starom zavjetu s obzirom da kršćansko učenje nije ograničavalo brigu Boga na bilo koju grupu ljudi; to učenje je pretpostavljalo Njegovo Očinstvo za cijelo čovječanstvo. Međutim, postojao je jedan elemenat u kršćanskom religioznom gledanju koji je – smatra Asad - odstupao od univerzalnosti njegovog prilaza: razlika koju je pravio između duše i tijela, svijeta vjere i svijeta praktičnih poslova.
Asad ističe da je kršćanstvo, zahvaljujući svom ranom razdvajanju od tendencija koje streme afirmaciji života i ovosvjetskih težnji, poodavno prestalo da pruža moralni podsticaj zapadnoj civilizaciji. Sljedbenici kršćanstva su se već navikli na pomisao da religija ne treba da se miješa u praktični život. Zadovoljavali su se da religiozno vjerovanje smatraju za ublažavajuću konvenciju čija je namjena tek da podstiče nejasni smisao lične moralnosti – naročito seksualne moralnosti – kod pojedinaca, muškraca i žena. U tome im je pomogao prastari stav Crkve, koja je, slijedeći princip podjele između “onoga što pripada Bogu i onoga što pripada Cezaru”, ostavila skoro netaknutim cijelo područje društvenih i ekonomskih aktivnosti – što je dovelo do razvoja kršćanske politike i poslova u smjeru potpuno suprotnom od svega što je Krist bio zamislio.
Ne pružajući svojim vjernicima konkretan putokaz u svjetovnim stvarima, religija koju ispovijeda zapadni svijet promašila je – smatra Asad – ono što je prva misija Krista i glavni zadatak svake religije: da pokaže čovjeku ne samo kako da osjeća nego isto tako da živi pravedno. S instiktivnim osjećajem da ga je njegova religija ostavila ne cjedilu, zapadni čovjek je već vijekovima izgubio svu svoju stvarnu vjeru u kršćanstvo. Gubljenjem ove vjere on je izgubio i uvjerenje da je svemir izraz jednog Planerskog Uma i da prema tome obrazuje jednu organsku cjelinu; a pošto je izgubio to uvjerenje, sada je živio u duhovnom i moralnom vakumu. “U zapadnjačkom postepenom udaljavanju od kršćanstva vidio sam” – kaže Asad – “bunt protiv prezira prema životu kojim je sv. Pavle tako rano, i tako temeljito, zamaglio Kristova učenja. Kako onda, zapadno društvo može još uvijek smatrati da je kršćansko društvo? Kako se može nadati, bez konkretne vjere, da će nadvladati ovaj sadašnji moralni kaos?” Asad smatra da razloge antireligijske orijentisanosti savremene zapadne civilizacije treba ponajprije tražiti u kršćanskim učenjima o odnosu duše i tijela, kao i antropomorfnom poimanju Boga u kršćanskoj teologiji. Takva učenja imala su za posljedicu povijesni antagonizam između Crkve i evropskog intelekta. To je u konačnici poprimilo tragičan obrat: oslobođen svog ranijeg ropstva dogmatskim crkvenim učenjima, zapadnjački duh je prekoračio sve granice i postepeno se ušančio u odlučni antagonizam prema bilo kojem obliku duhovnih zahtijeva u odnosu na čovjeka. Iz podsvjesnog straha da opet ne bude nadvladan silama koje polažu pravo na duhovni autoritet, zapadna civilizacija je postala šampion svega antireligijskog i u načelu i u akciji. Tako se ona okrenula svom starom rimskom naslijeđu. O tome smo opširnije govorili u prethodnim napisima ovog serijala.


Pon Jan 07, 2008 7:57 pm
Profil WWW
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post 
Razgovor sa jezuitskim svećenikom

Na svom prvom putovanju na Bliski Istok, Asad se upoznaje sa kršćanskim misionarem, jezuitskim svećenikom Feliksom, koji je predavao povijest na jednom koledžu u Aleksdandriji. Na palubi broda kojim su putovali njih dvojica su dugo razgovarali o temama vezanim za ljudsku sudbinu, smisao življenja, kao i odnosu duše i tijela. Već tada Asad iznosi svoja neslaganja s temeljnim kršćanskim učenjima.
U tom živahnom razgovoru otac Feliks ističe da su porivi ljudskog tijela samo životinjski ostaci u ljudskoj prirodi, a bitni, ljudski ili ljudsko-božanski dio čovjeka je njegova duša. Duša teži prema svjetlu, koje je duh, ali radi prvog grijeha njen put je prepriječen preprekama koje se izdižu iz materijalnog, nebožanskog sastava tijela i njegovih potreba. Ono čemu teži kršćansko učenje – naglašava otac Feliks – oslobađanje je čovjeka od nebitnih, prolaznih čulnih vidova njegovog života i vraćanje njegovom duhovnom naslijeđu.
Na takve stavove Asad odgovara na sljedeći način:
“To može biti tako, oče Feliks. Ali ja osjećam da ima nešto pogrešno u pravljenju razlike između ‘bitnog’ i ‘nebitnog’ u strukturi čovjeka i u razdvajanju duha i tijela… Ukratko, ne mogu se složiti s vašim nijekanjem svake opravdanosti fizičkih potreba, ljudske naravi, sudbine vezane za zemlju. Moja želja ide negdje dublje: ja sanjam o obliku života u kojem bi čovjek , duhom i tijelom, težio prema sve dubljem i dubljem ispunjenju svoga Ja; u kojem duh i čula ne bi bili neprijatelji jedno drugom i u kojem bi čovjek mogao postići jedinstvo u samom sebi i sa smislom svoje sudbine, kako bi na kraju svojih dana mogao reći: - Ja sam svoja sudbina.”
Takva razmišljanja zaokupljala su Asadov um dugo vremena. Istinsko zadovoljstvo i smiraj duše on će pronaći tek u islamu…


Pon Jan 07, 2008 7:57 pm
Profil WWW
Moderator
Korisnikov avatar

Pridružio se: Pet Apr 15, 2005 6:41 pm
Postovi: 984
Post 
3. Islam

Muhammed Asad prešao je u islam kao mlad čovjek. Islamu i muslimanskom svijetu prilazio je polahko i, što je najvažnije, bez predrasuda.
Na svom putu ka islamu Asad spominje da je često čitao prijevod Kur’ana. Unutarnja povezanost kur’anskih moralnih učenja i njegovih praktičnih uputa sve više ga je impresionirala. Prema Kur’anu, - ističe Asad – Bog nije pozivao čovjeka na slijepu pokornost nego se više obraćao njegovom razumu; On nije stajao po strani čovjekove sudbine nego mu je bio “bliže od njegove žile kucavice na vratu”; On nije povlačio nikakvu graničnu liniju između vjere i društvenog ponašanja a, što je možda i najvažnije, On nije počinjao s aksiomom da je život opterećen sukobom između materije i duha i da put prema Svjetlu zahtijeva oslobađanje duše od okova tijela. Svaki oblik nijekanja života i samougušivanja strasti putem mučenja tijela Poslanik islama je osudio izrekama kao: “Asketizam nije za nas” i “Nema odricanja od ovog svijeta u islamu”. Ljudska želja da živi ne samo da je priznata kao pozitivan, koristan instikt nego je isto tako obdarena svetošću etičke postavke. Po islamu, čovjek ne samo da može potpuno koristiti svoj život, nego je obavezan da tako radi.
Opisujući svoje postepeno razumijevanje islama Asad piše:
“Cjelovita slika islam pojavljivala se s takvom konačnošću i odlučnošću koja me ponekad zapanjivala. Ona je poprimala oblik nekim procesom koji se gotovo mogao opisati kao neka vrsta duševne osmoze – to jest, bez ikakvog svjesnog napora s moje strane da sastavim i sistematiziram mnoge fragmente znanja na koje sam našiao za vrijeme mog upoznavanja islama. Vidio sam pred sobom nešto kao savršeno arhitektonsko djelo, sa svim njegovim elementima skladno zamišljenim da upotpune i potpomognu jedan drugog, bez ičega suvišnog, bez ikakvog nedostatka – ravnoteža i mir što vam daje osjećaj da je sve u shvaćanjima i postavkama islama ‘na svom pravom mjestu’. Prije trinaest stoljeća jedan čovjek je ustao i rekao: - Ja sam samo smrtnik; ali On koji je stvorio svemir zapovjedio mi je da vam donesem Njegovu objavu. Da biste mogli živjeti u skladu s planom Njegovog stvaranja, on mi je naredio da vas podsjetim na Njegovo postojanje, svemoć i sveznanje i da vam pružim program ponašanja. Ako prihvatite ovo podsjećanje i ovaj program, slijedite me. Ovo je bila suština Muhammedove poslaničke misije.”
Jedinstvenost islamskog učenja
Asad je još u svojoj mladosti (pro)čitao brojna djela iz oblasti filozofije, vjere i povijesti. To mu je omogućilo da se dobro upozna sa glavnim ideologijama i religijskim pravcima u svijetu.
On polazi sa stanovišta da je ono što se naziva religiozan stav posljedica čovjekove intelektualne i biološke konstitucije. čovjek, naime, nije kadar objasniti sam sebi tajnu života, tajne rođenjai smrti, tajne beskonačnosti i vječnosti. Njegovo rasuđivanje se zaustavlja pred nesavladivim zidovima. U takvoj situaciji čovjek može učiniti samo dvije stvari. Jedan je da odustane od svih pokušaja razumijevanja života kao cjelokupnosti. U tom slučaju će se oslanjati na očevidnost vanjskog iskustva i ograničiti svoje zaključke na njihovu sferu. Tako će biti u stanju razumijeti pojedinačne fragmente života, koji mogu rasti u broju i jasnoći brzo ili sporo, sukladno porastu ljudskog znanja o Prirodi, ali to će ipak uvijek ostati samo fragmentarno razumijevanje, dok će shvaćanje cjelokupnosti ostati izvan metodološke opremljenosti ljudskog razuma. To je put kojim idu prirodne znanosti.
Druga mogućnost, koja može egzistirati uporedo sa znanstvenom, put je vjere. Ona vodi čovjeka, putem unutarnjeg, poglavito intuitivnog iskustva, do prihvatanja jedinstvenog objašnjenja života na pretpostavci da postoji Vrhovna Stvaralačaka Moć, koja upravlja svemirom u skladu s nekim smišljenim planom iznad i izvan ljudskog shvaćanja. Takva koncepcija nužno ne odvraća čovjeka od istraživanja činjenica i fragmenata života koji se nude za vanjsko opažanje. Religiozno ljudsko biće zna da sve što se događa njemu i u njemu ne može nikada biti posljedica slijepe igre sila, bez svijesti i svrhe, već je to posljedica Božije svjesne volje, i shodno tome, organski čini cjelinu s univerzalnim planom. Jedino na taj način – primjećuje Asad – čovjek može riješiti gorki antagonizam između ljudskog Ja i objektivnog svijeta činjenica i pojava nazvanih Priroda. Ljudsko biće, sa svim zamršenim mehanizmima svoje duše, sa svim svojim željama, ambicijama i strahovanjima, svojim osjećanjima i spekulativnim neizvjesnostima, nalazi se suočeno s Prirodom u kojoj su dobrostivost i okrutnost, sigurnost i opasnost pomiješane na čudesan, neobjašnjiv način, potpuno različit od metode strukture ljudskog uma. Zato, čisto intelektualna filozofija ili eksperimentalna znanost nikada nisu bile u stanju riješiti taj konflikt. To je tačka gdje nastupa religija, a neizmjerna korist koju religija pruža čovjeku jeste u spoznaji da je on, malehni i prolazni, dobro planirana jedinka u vječnom kretanju Stvaranja. Psihološka posljedica te koncepcije je dubok osjećaj duhovne sigurnosti kod pozitivno religiozne ličnosti – zaključuje Asad. Ta temeljna pretpostavka, - nastavlja on – zajednička je svim velikim religijama, ali islam, i samo islam, ide dalje od ovog teorijskog objašnjenje i savjetovanja. On nas ne samo uči da je čitav život u biti jedinstvenost – zato što potječe iz Božanske Jednoće – nego pokazuje i praktičan put koji svaki od nas može ostvariti, u granicama svog individualnog, zemaljskog života, jedinstvenost Ideje i Akcije kako u svom biću, tako i u svojoj svijesti. Da bi postigao taj vrhovni cilj života, čovjek u islamu nije prisiljen odreći se svijeta, nikakve strogosti nisu potrebne da se otvore tajna vrata ka duhovnom proćišćenju; nije potreban nikakav pritisak na duh da vjeruje u nerazumljive dogme da bi se postiglo spasenje. Takvi su zahtjevi potpuno strani islamu, jer on nije ni mistična doktrina ni filozofija. Islam je jednostavno program života u skladu sa zakonima prirode, koje je Allah, dž.š., odredio svome Stvaranju; njegovo vrhunsko dostignuće je potpuna koordinacija duhovnih i materijalnih aspekata ljudskog postojanja. U učenjima islama oba ova aspekta ne samo da su “pomirena” jedan s drugim, već se insisitira na činjenici njihove koegzistencije i stvarne nerazdvojivosti kao prirodnog temelja života. Kao očit primjer te koordiniranosti Asad navodi oblik islamske molitve (namaza) u kojoj su duhovna koncentracija i određeni tjelesni pokreti međusobno koordinirani. To je, ustvari, odraz samog sastava ljudskog života u kojem su duhovni i tjelesni elementi međusobno isprepleteni.
Po islamskom učenju svrha (smisao) ljudskog postojanja je stalno obožavanje Allaha, dž.š., u svim raznolikim aktivnostima ljudskog života. Postizanje te svrhe – ističe Asad – ostaje nemoguće sve dok svoje živote dijelimo na dva dijela, duhovni i materijalni: oni moraju biti spojeni zajedno u našoj svijesti i našim aktivnostima, u harmoničnu cjelinu. Logična posljedica tog stava jeste daljna razlika između islama i drugih religijskih sistema, jer islam, kao učenje, bavi se definiranjem ne samo metafizičkih odnosa između čovjeka i Tvorca, nego isto tako i zemaljskim odnosima između individue i nenje društvene okoline. Zemaljski život ne smatra se samo praznom ljuskom, beznačajnom sjenom budućeg svijeta, već je on sam po sebi potpuna, pozitivna cjelina. Od svih religijskih sustava – smatra Asad – samo islam deklarira da je individualno savršenstvo moguće u našem zemaljskom postojanju. Islam ne odgađa to ispunjenje do potiskivanja tzv. tjelesnih želja, kao što to čini kršćansko učenje, niti obećava neprekidan lanac ponovnih rađanja na progresivno višim razinama, kao u slučaju hiduizma; niti se slaže s budizmom, prema kojem se savršenstvo i spasenje može postići samo uništenjem individualnog Ja i njegovih emocionalnih veza sa svijetom. Islam je, za razliku od spomenutih religijskih sistema, sasvim jasan u tvrdnji da čovjek može postići savršenstvo u svom zemaljskom individualnom životu potpuno koristeći sve svoje prirodne darove i ovosvjetske mogućnosti.
Suprotno kršćanskoj ideji da je čovjek rođen griješan, ili učenju hinduizma da je on izvorno nizak i nečist pa mora mučno posrtati kroz dugi niz seoba prema konačnom cilju savršenstva, islamsko učenje tvrdi da je čovjek rođen čistim i potencijalno savršenim. U Kur’anu časnom je rečeno: “Uistinu, mi čovjeka stvaramo u najboljem obliku, a zatim ga dovodimo u najniži mogući, izuzimajući samo one koji budu vjerovali i dobra djela činili.” (El-Inširāh, 4-6)
U ovim ajetima izražena je doktrina da je čovjek izvorno dobar i čist, kao i to da nevjerovanje u Boga i odsusutvo dobrih djela može razoriti njegovo izvorno savršenstvo. S druge strane, čovjek može zadržati, ili ponovno zadoboti, to izvorno individualno savršenstvo ako svjesno shvati Božiju Jednoću i potčini se njegovim zakonima. Asad je fasciniran činjenicom da u islamu ne postoji nikakakv “prvi”, odnosno “nasljedni grijeh”, jer takav koncept je u suprotnosti ideji o Božijoj pravednosti. U Kur’anu piše: “Niko neće nositi tuđi teret.” (El-Isrā’, 15) A pošto nema nikakvog nasljednog grijeha, nema isto tako ni univerzalnog iskupljenja čovječanstva. Iskupljenje i osuda su individualni, jer, po Kur’anu, “čovjekovo je samo ono što sām uradi.” (En-Nedžm, 39)
Jedinstvenost islamskog učenja očituje se, također, u poimanju odnosa ovog i budućeg svijeta. Dok kršćansko gledište, - pojašnjava Asad - implicira da je zemaljski život loš posao, savremeni Zapad, za razliku od kršćanstva, obožava život na isti način kao što proždrljivac obožava svoju hranu; on je guta, ali nema poštovanja prema njoj. Islam, pak, gleda na zemaljski život sa spokojstvom i poštovanjem. On ga ne obožava, nego ga smatra organskim stupnjem na našem putu ka višoj egzistenciji. Ali baš zbog toga što je to jedan stupanj, i to poseban stupanj, čovjek nema pravo prezirati ili čak potcjenjivati vrijednost svog dunjalučkog života. Odnos islama prema ovome svijetu najbolje je iskazan u kur’anskom ajetu koji uči vjernike da mole: “Rabbenā ātinā fi-d-dunjā haseneten ve fi-l-āhireti haseneh!” – “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu!” (El-Bekare, 201) Shodno ovom kur’anskom naputku, puno poštovanje ovoga svijeta i svega što on nudi nije nužno opterećenje za naše duhovne težnje. Cilj svih naših praktičnih aktivnosti treba uvijek biti izgradnja i održavanje takvih osobnih i društvenih uvjeta koji bi mogli pridonositi razvoju moralne snage kod ljudskih bića. U skladu s tim načelom, islam čovjeka vodi k svijesti o moralnoj odgovornosti u svemu što čini, bilo velikom ili malom.

Preuzeto sa www.novihorizonti.com


Pon Jan 07, 2008 7:58 pm
Profil WWW
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Odgovori na temu   [ 6 Posta ] 

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group.
Designed by STSoftware.
Prevod - www.CyberCom.rs