Pogledaj neodgovorene postove | Pogledaj aktivne teme Danas je Ned Nov 19, 2017 3:57 pm




Odgovori na temu  [ 5 Posta ] 
 Bediuzzaman Said Nursi,Islams Mislilac Ahir vremena Hz.Mehdi 
Autoru Poruka
Posmatrač

Pridružio se: Pon Nov 13, 2006 9:43 pm
Postovi: 3
Lokacija: Tuzla
Post Bediuzzaman Said Nursi,Islams Mislilac Ahir vremena Hz.Mehdi
Said Nursi predstavlja islamskog mislioca i obnovitelja islamske misli iz perioda u poslednjih decenija Osmanskog hilafeta i prvih trideset pet godina Republike Turske.To je vrijeme slabljenja i potpunog nestajanjaOsmanskog carstva, vrijeme ukidanja hilafeta te vrijeme uspostavljanja Republike Turske na laicisticko-sekularistickim osnovima. Nakon temeljitih promjena na sekularistickom uredenju Turske minulih desetljeca uglavnom se govorilo o Ataturku Mustafa Kemal-paši kao izbavitelju i spasitelju Turske, osnivacu moderne Republike Turske, a malo se govorilo o njegovoj ulozi uništitelja duhovno vjerskih vrijednosti, kao što se malo govorilo i o golemom otporu koji su islamski orijentirani intelektualci poput Saida Nursija pružali totalno sekularistickom konceptu uredenja društva i države. Pojavu Nursija, prema tome, treba razumijevati u kontekstu historijskih zbivanja tokom devetnaestog i pocetkom dvadesetog stoljeca. Od prve polovine devetnaestog stoljeca zbivanja u i oko Osmanskog carstva su dirigirana projektom njegove podjele od Francuske, Engleske, Austrije i Rusije. Kroz cjelo ovo stoljece je evidentno djelovanje spomenutih sila na promicanju ideja nacionalizma koje su podsticale razne autonomne pokrete cije je otcepanje od centralne vlasti kao i ulazak u nove sfere podjele trebalo da dovede do konacnog sloma Carstva i do ukidanja institucije hilafeta. Said Nursi trajanje islamske ideje vidi u povezivanju pristalica islama na širem i demokraticnijem planu, a ne u okviru jcdne apsolutisticke monarhije.


... Zbog neprihvatanja borbe za nacionalnu ideju on je izbjegavao politicko djelovanje, mada je politicarima laicisticke Turske smetao sa svojim islamskim idejama pa je cesto bez krivnje svrstavan u red politickih prijestupnika i kao takav cesto i osudjivan. U zatvorima i izgnanstvima je proveo koliko i Mendela ili Adem Demaci, ali svoj zatvorski staž nije kapitalizirao na nacin politicke promocije nego na širenju svojih vjerskih ideja.


Iako sklon republikanskom sistemu, on ne prihvata revoluciju koja ne ukljucuje vjeru cvrsto ostajuci na stajalištu da i republika moze imati šerijatske zakone. ... Treba istaci da je Nursi veoma tolerantan prema razlicitostima unutar istog civilizacijskog kruga, ali i izvan toga kruga.

Ako želiš život Ne dohvataj se nemoci u onom što je rješivo
Ako želiš mir,
Ne vodi brigu o onom što je neizljecivo
Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi

BISMILLAHI-R-RAHMANI-R-RAHIMI

Posveta
Mladim generacijama nadolazecim iza nevidljivog…
I herojima islamskog Ummeta koji pristaju na ladama imana…
Svima onima na koje je Ustaz An-Nursi gledao okom providnosti, i zavolio ih, pisao im, u njih položio svoje pouzdanje i nadu…
Onima cije ce se odredenje uskoro otvoriti…
posvecujemo ovu knjigu, u nadi da ce u njoj pronaci svjetlo nade i kljuc vjecnog imanskog života.

Predgovor

Sve krvave tragedije u historiji naroda i sva dešavanja i zaokreti od temeljnih pravaca kretanja u životu zajednica, imaju svoje velike ljude, jedinstvene genije; ruka božanske providnosti se pruža da ih izašalje usred te ogromne vreve, kako bi poveli tok dogadaja i isprijecili se izmedu svog naroda i pada u provaliju nestanka i užasnog iskakanja iz okvira njegove prošlosti i civilizacije.

Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi je jedan od tih velikana, na cija je pleca Allah Uzvišeni nabacio odgovornost uzdizanja obnovom života u imanu što se ustaložio u srcima, i izdržavanjem pod težinom one uništavajuce i razorne struje koja je prijetila da otrgne muslimanski turski narod od njegove prošlosti, vjere i Islama.

Ova knjiga je jedan skroman pokušaj koji se bavi životom ove velike, izdašne i plodonosne licnosti, i stajanja na obali njegovog dubokog, nedokucivog, beskrajnog mora, ciji su dragulji neiscrpni i biseri beskrajni.

Može se reci da ova naša knjiga istražuje dva pitanja:

Prvo: istražuje jedan historijski period iz novijeg života Turske i duboke i prepoznatljive tragove koje je licnost Ustaza An-Nursija utisnula u politicki, intelektualni i društveni život turskog naroda. Taj utjecaj koji je još prisutan, nastavlja djelovati i funkciju vršiti i nakon njegove smrti, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega.

Ovaj trag je jasan i ocigledan, opipljiv golom rukom, a priznaju ga cak i njegovi neprijatelji i protivnici.

Drugo: knjiga izlaže životopis jednog od elitnih islamskih da’ija novijeg vremena, tako da kroz proucavanje njegovog života možemo potvditi jednu od najvelicanstvenijih povijesnih cinjenica, a ta je da je ova uzvišena Božja vjera dinamicna, dugovjecna i mocna da udovoljava na svakom mjestu i u svakom vremenu. Isto tako, da je ta vitalnost mocna uzdignuti narode i zajednice i predati joj uzde svijeta, kadgod se u njoj okupe zdrava i svjesna srca, bistre glave, otvoreni umovi, savršena predanost i zbiljski rad.

Vjerujemo da je ova naša knjiga najobuhvatnije djelo koje se do sada o njemu pojavilo na arapskom jeziku; molimo od Allaha, Uzvišen je, podršku u rasvjetljavanju i drugih aspekata života i djela ovog cijenjenog Ustaza u vremenu koje nadolazi.

Knjiga se sastoji iz tri dijela:

Prvi dio: obraduje njegov unekoliko detaljan životopis;

Drugi dio: je analiticka studija Poslanica Nura (Resailu-n-Nur), a to su poslanice koje je pisao u toku dvadeset tri godine svog života provedenog izmedu zatvora, protjerivanja i progona.

Treci dio: su interpretacije primjera izvucenih iz sveukupnosti djela Poslanica Nura.

U svakom od ova tri dijela temeljili smo se na izvornoj literaturi na turskom jeziku, štampanoj i u rukopisu.

Molimo Allaha Uzvišenog i Mocnog da ovaj naš posao ucini iskrenim u Njegovo plemenito ime, On je zaista Blizak i Susretljiv.

A zakljucna dova naša je da zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova.

Autor

Ihsan Kasim As-Salihi

Prvi dio:

Sažetak životopisa Bedi’u-z-Zeman An-Nursija

1293-1379 po Hidžri

1876-1960 po kalendaru

Uvod

Prije nego što pristupimo obradi životopisa Ustaza Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija, neophodno je ukratko izložiti znacajne dogadaje epohe u kojoj je živio i tragicna i bolna dešavanja koja su ostavila duboke rane u njegovoj svijesti i srcu dok je posmatrao svoj Ummet kako trpi i stenje pod njihovom težinom.

Roden je, Allah mu se smilovao, u vrijeme sultana Abdul-Hamida Drugog, u sumrak života Osmanske države, koja je bila na izmaku. Bio je ocevidac vremena otimanja i navale neprijatelja oko prevlasti nad ovom državom, nagonjenih mracnom pakošcu prema Islamu olicenom u državi Hilafeta. I uprkos svih nastojanja sultana Abdul-Hamida u cilju ocuvanja njegove rasprostranjene države tokom trideset tri godine, oslanjajuci se na svoju politicku smjelost, korišetenje medunarodnih prilika i pokušaja budenja Islamskog svijeta i ukazivanja na nužnost unapredenja jedinstva i medusobne povezanosti izmedu njihovih naroda pred vrtlozima nadolazecim iz napete Evrope, sve je došlo prekasno. Jer, strani su lobiji vec bili uspjeli u iznalaženju, u srcu same države, oslonaca koje su u pogodnom trenutku iskoristili za potresanje stabla države iz korijena, a nakon toga i dokrajcenje njegovog trupa i ogranaka. Zavjere su do u krajnje detalje bile skovane u katakombama i ložama stranih špijunskih službi, tako da sultan nije mogao sprijeciti prevrat kojeg su isplanirale strane sile, upotrijebivši postrojbe organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki (“Jedinstvo i napredak”) za njegovo izvršenje.

Nakon uklanjanja sultana s vlasti, svjetska sredstva propagande su poduzela široku kampanju koja je uspjela u blacenju ugleda ovog obespravljenog sultana i njegovom olicavanju kao “Crvenog sultana”, tj. krvnika i dželata, što ne odgovara istini i zbilji, buduci da su službeni dokumenti i moderna historiografska istraživanja utvrdila krivotvorenost svih tih kampanja. Valjda njegov nepopustljivi stvav prema cionisti Emanuelu Karassou i odbijanje da prepusti i jedan pedalj teritorija Palestine Židovima, pojašnjava motive tih razbješnjelih ofanziva.

Zatim su pobornici pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki doveli sultana Mehmeda Rešada i poceli preko njega sprovoditi politiku kakvu su željeli u novoj državi, ujedno stupajuci na odgovorne funkcije i komandna mjesta, kako bi mogli vršiti utjecaj na društveni život i, korak po korak, približiti ga modelima života evropske civilizacije, u koju su bili zaljubljeni.

Iako su pobornici Al-Ittihada izvikivali slogan "Sloboda, bratstvo i jednakost", nametnuli su crveno-krvavu diktaturu, a protivnike u zasjedama lovili nasred ceste; poduzeli su likvidaciju onih u kojima su naslucivali protivljenje njima. Nisu se zadovoljili samo time, nego su uvukli Osmansku državu u Prvi svjetski rat bez ikakvog opravdanja, što je na kraju dovelo do njenog cijepanja u najnakaznijem obliku.

Vode organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki su zatim pobjegle u emigraciju, ostavivši da Ummet snosi tragicne posljedice ovog uništavajuceg rata, koji je zemlju doveo pod cizmu stranih armija.

Nakon smrti sultana Mehmeda Rešada - koji je preselio u toku rata - došao je sultan Mehmed Vahidu-d-Din, koji je mrzio Al-Ittihad. Ovaj je sultan došao u vrijeme kad je država vec bila izgubla rat, a Englezi, Grci, Talijani i Armeni zaposjeli razne oblasti Turske. Cak je i Istanbul bio pod engleskom okupacijom, što znaci da je sultan, ustvari, bio zatocenik u rukama Engleza.

To je bila nesretna slika stanja kojeg je rat ostavio iza sebe: narod poražen, iscrpljen od rata, jeci potlacen pod nogama vojske, a duboke rane usjecene u svijesti ovog Ummeta koji je izgubio sve što kroz vjekove bio izgradio svojim znojem, pobornošcu i vjerovanjem.

Ono što zadivljuje je da je Bedi’u-z-Zeman, Allah mu se smilovao, predvidao ovu strahovitu tragediju. Cesto je upozoravao ovlaštene i odgovorne sultanove i vladine cinovnike da je stoljece koje je nadolazilo “stoljece nauke”; stoga su vjerske škole koje su tada postojale i ogranicavale se samo na vjerske discipline, neadekvatne da proizvedu mlade generacije sposobne uhvatiti se u koštac sa zaljubljenicima zapadne civilizacije, sve dok te discipline ne budu ojacane modernim svjetovnim naukama. Zato je opominjao, alarmirao i opravdavao u mnogim svojim hutbama, brojnim govorima, pisanim djelima, licnim kontaktima, obilascima gradova i predgrada… sve to u cilju budenja Ummeta i odgovornih iz stanja nemara, koje je predugo trajalo, i upozorenja na ocekivanu katastrofu. Medutim, njegov povik nije naišao osim na gluhe uši i okorjela srca koja nisu shvatala, dok se katastrofa nije desila.

Turski narod više nije posjedovao nicega osim duboki iman kojim se suprotstavljao strašnim olujama, i štititio od strijela neprijatelja i bajoneta kolonijalizatora. I cim se ovim narodom ocuo zov imana i u njegovoj svijesti odjeknuo krik Islama, on se podigao na zapanjujuci ustanak i poceo prikupljati ono što je preostalo od moci i pripremati preostale snage, te odlucio upustiti se u oslobodilacki rat protiv osvajaca, onaj poznat pod imenom “Oslobodilacki ratt”.

Ovdje Ustaza, Allah mu se smilovao, vidimo u prvim redovima i u prvim rovovima, u Istanbulu, ne prihvativši da ode nigdje drugo, izvršavajuci svoju svetu dužnost protiv zavojevaca najbolje što može.

A sultan Vahidu-d-Din je bio potajno odobrio borbu za osamostaljenje i preovladava mišljenje da je on taj koji je zapovjednicima tog rata omogucio tajni bijeg u Anadoliju, kako bi poveli vjernicki narod i s njim se upustili u rat protiv okupatora.

Narod je bio spreman žrtvovati sve što mu vrijedi i znaci za svoju vjeru i slobodu, i apsolutno je odbacivao da bude predvoden od bilo koga od koga se osjetio zadah protivljenja Islamu. Stoga je borba za nezavisnost pojam za bitke koje je predvodio džihad na Allahovom putu, jer nikakva druga ideja nije bila mocna podici motivaciju i moral ljudi, te ujediniti Ummet radi ulaska u uništavajuce bitke protiv vojski nekoliko država, u izuzetno lošim okolnostima.

Medutim, cim je stvar u svoje ruke uzeo Mustafa Kemal i postao prvi covjek u državi, ukinuo je Hilafet, šerijatske zakone zamijenio švicarskim, eliminirao sve protivnike koji su ranije bili s njim u zapovjedništvu, te silom nametnuo i zakonima propisao zapadnjacki stil života, a njihovo kršenje ucinio zlocinom ciji se pocinilac kažnjava najstrožim kaznama. Arapski afabet je zamijenio latinskim pismom, Šerijatom propisani ezan zamijenio ezanom na turskom jeziku… Kao i ostale strašne mjere.

Tu, na tom opasnom zavoju u životu Ummeta i pred ovim razornim olujama koje su potresle cjelokupni društveni život, pojavio se i Bedi’u-z-Zeman, kako bi zastupio interese Ummeta i podnio teret zadatka kojem je posvetio sebe, svoj život i svaki trenutak svog vremena, daleko od politickih loža i kuloara, i predao se pisanju Poslanica Nura (Resailu-n-Nur) i njihovoj distribuciji medu razlicitim slojevima Ummeta, u krajnje osjetljivim i teškim okolnostima, da bi preko njih pripremio jedno idealno islamsko društvo, koje odiše vitalnošcu i vjerom.

A sad cijenjenom citaocu prepuštamo da se licno upozna s djelom ovog velikog covjeka u svjetlu apsolutno najvelicanstvenijeg poziva, a to je poziv Islama.

Prvo poglavlje:

Rano životno doba

1293-1343 po Hidžri

1876-1926 po kalendaru

Rodenje

U brdima ___ ___, ciji snijegom prekriveni vrhovi prodiru u vedro i bistro nebo, s jutarnjom rosom rodio se Said An-Nursi u selu Nurs, jednom od sela distrikta Hizan pokrajine Bitlis, u istocnoj Anadoliji, godine 1293. po Hidžri, odnosno 1876 po kalendaru.

Njegov otac Derviš Mirza je bio pobožan, toliko da su ga navodili za primjer; nikad nije okusio harama, niti je djecu nahranio necim što nije bilo halal. Cak i kad bi se vracao sa stokom s pašnjaka, vezao bi joj usta kako ne bi usput pasla s tudih njiva. A majka njegova Nurija kaže da nikad nije zadojila svoju djecu a da nije bila cista i pod abdestom.

Djetinjstvo

Crte nadarenosti i inteligencije su se istakle na malom Saidu još od malena, jer je bio ljubopitljiv i radoznao za sve što mu je bilo nerazumljivo. Prisustvovao je sijelima odraslih i slušao njihove diskusije o raznovrsnim temama, a posebno ucene ljude svog sela koji su se sastajali u kuci njegovog oca za dugackih zimskih noci. Jednom mu je kroz misao prošlo jedno duhovito pitanje. Govoreci o sebi, kaže:

“U vrijeme djetinjstva, razgovarao sam sa svojom maštom: ‘Kojem od dvoje bi dala prednost: lagodnom životu koji traje milion godina, uprkos dunjalucke vlasti i podsjecanja da je na kraju toga ništavilo, ili vjecnom postojanju, uprkos težini življenja?’ Vidjeh da priželjkuje ovo drugo, a grozi se prvog, govoreci: ‘Ne želim nestanak, nego vjecni ostanak, pa makar i u džehennemu.’”

Bio je ponosit i cestit, nije podnosio nepravdu, a nasilnost je izbjegavao još od malena. Ovakvo ponašanje se kod njega još razvilo i ojacalo kad je odrastao u punoljetnog covjeka i odrazilo se na njegovo postupanje sa službenim licima i vlastima.

Prvi zakoracaji u nauku

Svoje prvo obrazovanje stekao je u mektebu u selu Tag pred uciteljem Mehmed Efendijom godine 1882, dok je kod svog starijeg brata Mula Abdullaha pohadao nastavu u dane sedmicnog odmora. Ali u ovom selu nije ostao dugo, pa je svoje školovanje nastavio u selu Pirmis.

Sistem mekteba u Istocnoj Anadoliji u to vrijeme je pocivao na izdavanju odobrenja za otvaranje vjerskih i svjetovnih škola svakom diplomiranom ucenjaku. Troškovi ucenika su bili na teret osnivaca škole ako je imao mogucnosti, a ako ne, onda su ti toškovi snošeni iz sredstava zekata i priloga imucnih. Zato su se ucenici vjeskih škola razilazili po selima radi prikupljanja zekata da bi osigurali svoju školarinu. Medutim, mali Said nije bio zadovoljan za sebe da prima zekat i sadaku, zato kad su se njegove kolege raspodijelile po selima da prikupljaju zekat, nije išao s njima. To je kod stanovnika sela izazivalo poštovanje i divljenje, pa su medu sobom prikupljali materijalnu pomoc i njemu je davali. Ali, on je i to odbio primiti, te su bili prisiljeni predati je njegovom bratu Mula Abdullahu.

A godine 1888. otišao je u Bitlis i upisao se u školu šejha Emir Efendije. Ni u noj nije boravio dugo, jer je ovaj šejh odbio da ga poducava zbog njegove malodobnosti, te ga je povjerio nekom drugom. To je njega uvijedilo i zato se zaputio u školu Mir Hasan Veli u Mukus, zatim u jednu školu u oblasti Kavaš. Mjesec dana poslije otišao je s prijateljem po imenu Mula Mehmed u školu u srezu Bajazid, koji pripada pokrajini Agri.

Ovdje je zapocelo temeljito vjersko obrazovanje u životu Saidovom, buduci da do tada nije ucio ništa osim gramatike i morfologije.

Diploma

U ovoj školi, pod nadzorom šejha Mehmeda Dželalija, proveo je Said tri mjeseca napornog i intenzivnog studija, u toku kojih je izucio svu literaturu koja se obicno predavala u vjerskim školama ovog tipa. Dnevno bi iz tekstova najtežih knjiga proucio dvije stotine strana, bez obracanja na komentare i fusnote.

U ovom periodu bio je odsjecen od svijeta, provodeci vecinu svog vremena - posebno nocu - pored mauzoleja omiljenog pjesnika Ahmeda Hanija, gdje je nastavljao citati pod svjetlošcu svijeca. Nakon ispunjenja ta tri mjeseca, primio je diplomu od šejha Mehmeda Dželalija.

Natprosjecnost inteligencije

Godine 1889. otišao je u Bitlis i prisustvovao predavanjima šejha Mehmeda Emina, a odatle u grad Širvan, gdje mu se nalazio stariji brat Mula Abdullah. Odatle u Siirt, gdje je došao u školu cuvenog alima Fethullah Efendije. On ga je upitao:

“Izucio si ‘Sujutiju’ prošle godine, želiš li ove godine izucavati ‘Al-Džami’ ?”

“Proucio sam ga u potpunosti."

Fethullah Efendija je zatim poceo nabrajati naslove knjiga, a Mula Said mu je nastavio odgovarati da ih je u potpunosti izucio, tako da mu se ovaj cudio i u šali rekao:

"Prošle godine si bio lud, jesi li i sada?"

Kod toga je Mula Said izrazio spremnost da se podvrgne ispitu iz te literature; i zbilja, nije se dvoumio ni kod jednog postavljenog pitanja, što je zbunilo i zadivilo ucenjaka, koji na kraju rece:

“Lijepo, tvoja je inteligencija natprosjecna, ali hajde da provjerimo i tvoju memoriju. Možeš li nekoliko redaka iz ove knjige procitati dvaput i zatim ih znati napamet?” Tad mu je pružio knjigu Mekamatu-l-Hariri. Mula Said je uzeo knjigu, procitao jednu stranicu iz nje jedanput i cijelu je zapamtio. To je zapanjilo ucenog Fethuddin Efendiju i navelo da kaže:

“Kombinacija natprosjecne inteligencije i natprosjecne memorije je zaista vrlo neoubicajena pojava.”

Tu je Mula Said izucio knjigu Džam’u-l-Džavami’ (Zbika svih zbirki) iz Nauke o temeljima šerijatskih znanosti (Usulu-l-Fikh) od Ibn As-Sibkija, u prosjeku sahat ili dva sahata dnevno, u periodu od jedne hefte, i to mu je bilo dovoljno da je nauci napamet, što je navelo ucenog Fethullah Efendiju da na korici ove knjige ispiše slijedece rijeci:

"U svojoj memoriji je sabrao ‘Zbirku svih zbirki’ zbrojenu u zbiru (dana jedne hefte)".

Said Cuveni

Nedugo zatim proširila se slava ovog natprosjecnog mladica, te su lokalni gradski ucenjaci pohrlili kod njega radi rasprava i u pokušaju da ga zbune svojim pitanjima, a on ih sviju ušutkao, radi cega su mu dali naziv Saidi Mešhur, tj. Cuveni Said.

Zatim je otišao u Bitlis, a odatle u grad Tillo, gdje je odsjeo izvjesno vrijeme u jednom mjestu pobožnosti i tu napamet naucio Al-Kamusu-l-Muhit (Enciklopedijski rijecnik) od Al-Fejruzabadija do harfa “As-Sin".

U godini 1892. Mula Said je otišao u Mardin, gdje je držao predavanja u gradskoj džamiji i odgovarao na pitanja namjernika. Gradski poglavar (valija) Nadir-beg, poveden spletkarenjem nekih ljudi, je osjetio da ta osoba predstavlja opasnost i da ce unijeti nemir u grad. Stoga je odlucio da ga protjera iz grada, te je vezanih ruku od strane žandarmerije sproveden u grad Bitlis.

A tadašnji valija Bitlisa, Omer-paša, je ukratko nakon dolaska Mula Saida saznao vrijednost ovog ucenog mladica i njegov ugled, te ga je zavolio i insistirao da se nastani s njim u njegovoj kuci. Isprva je Mula Said odbijao, ali je valija bio uporan sve dok ga nije privolio da prihvati, te mu odvojio sobu u svojoj kuci.

Tu se Mula Saidu ukazala prilika da se upozna s mnoštvom naucne literature i brojne knjige nauci napamet, kao što je proucio i mnoge knjige iz oblasti islamske teologije, logike, gramatike, tefsira, hadisa i fikha, te je naucio preko osamdeset kapitalnih djela iz literature islamskih znanosti.

Svakodnevno je napamet ponavljao te knjige i kompletirao ucenje svaka tri mjeseca. U ovom gradu je stekao svoje posljednje vjerske lekcije od cijenjenog alima Šejha Muhammeda Al-Kufrevija.

Mula Said u Vanu

Godine 1893. otišao je u Van, na poziv njegovog valije Hasan-paše, i kod njega odsjeo, a zatim u kuci Tahir-paše. Allah mu je uprilicio susret s nekim ucenjacima modernih znanosti (geografije, kemije, i dr.), pa kad je ušao s njima u raspravu, osjetio je svoju slabost u ovim oblastima. To ga je navelo da se s velikom strašcu baci na njihovo izucavanje, dok nije ovladao i osposobio se u njima do mjere da je mogao pisati rasprave i voditi diskusije s ekspertima.

U zbilja kratkom periodu uspio je ovladati matematikom, astronomijom, kemijom, fizikom, geologijom, filozofijom, historijom, geografijom i drugim naukama.

Zahvaljujuci svestranom kapacitetu i prodornoj inteligenciji, njegova se slava širom procula, i dobio je naziv Bedi’u-z-Zeman, “Fenomen Vremena”.

Iznenadujuca vijest

U tom periodu, u vrijeme njegovog stanovanja u Vanu, valija mu je iz lokalnih novina procitao iznenadujucu vijest, koja je silovito uzdrmala svo njegovo bice. Novine su prenijele izjavu britanskog Ministra kolonija Gladstona u britanskom Domu naroda, koji se zastupnicima, dok mu je u rukama bio primjerak Kur’ani-kerima, ovako obratio: “Dok je ovaj Kur’an u rukama Muslimana, mi necemo moci njima ovladati; stoga nemamo drugog izlaza nego da ga ukinemo ili da raskinemo vezu Muslimana s njim…”

Ova je vijest žestoko potresla njegovo bice i u sebi je donio odluku da ce cijeli svoj život uložiti u razotkrivanje nadnaravnosti Kur’ana i vezivanje Muslimana uz Allahovu Knjigu. On kaže:

“Dokazat cu svijetu da je Kur’an duhovno sunce ciji je bljesak nepotamnjiv i cija je svjetlost neugasiva.”

Radi toga je odlucio podici islamski univerzitet u Istocnoj Anadoliji pod nazivom “Medresetu-z-Zehra’” (“Ucilište Az-Zahra’”), u prilog služenju Kur’anu. U cilju ostvarenja svoje zamisli, zaputio se u Istanbul.

U Istanbulu

Godine 1907. došao je u Istanbul i odsjeo u Šekerdži hanu u oblasti Fatih. Ovaj han je bio prebivalište mnogih mislilaca i pisaca poput cuvenog pjesnika Mehmeda Akifa , upravnika nadzora profesora Fatiha, cuvenog profesora lingvistike profesora Dželala, i drugih.

U toku boravka u Istanbulu, na vratima svoje sobe je okacio plocu s natpisom: “Ovdje se dobije odgovor na svako pitanje i rješenje za svaki problema, a da on ni od kog drugog ne pita.”

Ovo je bila cudna obavjest i provokativna tvrdnja, što je još uvecalo njegovu cuvenost - koja ga je pretekla u dolasku u Istanbul - iz želje mnogih ljudi da ga vide.

Gospodin Hasan Fehmi-paša Oglu o ovoj temi navodi svoja sjecanja :

“Kad je mladic koji se predstavio kao Bedi’u-z-Zeman došao u Istanbul, ja sam studirao u školi Al-Fatih. Cuo sam da je na vrata svoje sobe okacio plocu u kojoj kaže nešto u smislu: ‘Ovdje se razješi svaka zapetljana stvar i dobije odgovor na svako pitanje, ali on ne pita nikog.’ Nametnula mi se pomisao da neko ko izekne ovakvu tvrdnju, zasigurno je ludak. Medutim, uzastopne pohvale Bedi’u-z-Zemana od strane svih studenata i ucenjaka koji su ga posjetili, u meni su izazvale želju da ga posjetim. Odlucio sam izabrati i postaviti mu najzamršenije i najpreciznije pitanje, a u to vrijeme su me svrstavali medu najnaprednije i najistaknutije u školi.

Konacno, jedne od veceri, iz jedne knjige koja se bavi teološkim studijama sam izabrao neke zamršene teme na koje je nemoguce odgovoriti bez tomova knjiga.

Sljedeceg dana došao sam mu u posjetu i postavio mu pitanja. Njegovi su odgovori bili zapanjujuci, jer odgovarao je kao da je prethodnog dana zajedno sa mnom bio i istražio literaturu. Uvjerio sam se i smirio u saznanju da njegovo znanje nije bilo steceno - poput našeg znanja - nego je urodeno.”

Posjetio ga je i alim zvani Hasan Efendija koji je cijeli svoj poduži životni vijek proveo predajuci i nikad nije izostao s predavanja osim jedan dan, a to je bio dan njegove posjete Bedi’u-z-Zemanu Saidu An-Nursiju. Sljedeceg jutra nakon njegove posjete, došao je na predavanje rekavši svojim studentima: “Nikad nisam vidio nekog slicnog… On je rijetkost… Nikad nije došao niko poput njega…”

U Istanbulu je Said An-Nursi podnio sultanu Abdul-Hamidu peticiju kojom zahtijeva otvaranje škola u kojima ce se u Istocnoj Anadoliji, gdje se nad stanovništvom nadvilo neznanje i siromaštvo, uz vjerske škole, izucavati matematicke, fizicke, hemijske i druge znanosti. Kritizirao je tiraniju i sistem bezbjednosti i obavještajnu službu dvora Jildiz , što je izazvalo gnjev sultanove svite - koja nije zastupala sultanovo mišljenje - te su ga uputili lijecnicima radi pretraga mentalnih sposobnosti. A ljekarska komisija je donijela odluku o njegovom smještanju u bolnicu Toptaš za duševno poremecene.

Prva tužba u prvom sudskom procesu

A tamo, kad bi neki od lijecnika došao radi ispitivanja njegovih mentalnih sposobnosti, Said An-Nursi bi ga presreo i održao mu govor koji bi obuzeo cijelo srce doktora, koji nije mogao a da ne upiše u svoju dijagnozu:

"Ako ima i trunka ludila u Bedi’u-z-Zemanu, onda na licu cijele zemlje ne postoji normalan covjek.” Potom je Bedi’u-z-Zeman poslan u Mnistarstvo unutrašnjih poslova gdje ga je na razgovor primio ministar. Izmedu njih je tekao sljedeci dijalog:

Ministar: "Sultan ti šalje Mahsus selam, i platu u iznosu hiljadu groša; a kad se vratiš u svoje mjesto, dat ce ti platu trideset lira. Takoder ti šalje i osamdeset lira kao sultanski poklon.”

Bedi’u-z-Zeman: “Nikad nisam zaiskao platu i necu je pimiti, pa makar bila i hiljadu lira. Jer ja nisam došao s licnim ciljem, nego iz interesa zemlje. To što mi nudite je obicno mito za šutnju.”

Ministar: "Ti ovim odbijaš volju sultanovu, a ona se ne odbija."

Bedi’u-z-Zeman: “Ja odbijam, nek sultan bude prinuden da me pozove, tako bih mu mogao izreci rijec istine.”

Ministar: "Posljedice bi mogle biti nemile."

Bedi’u-z-Zeman: “Mnogi su uzocnici, a smrt samo jedna. Ako budem pogubljen, prirast cu za srce Ummetu, jer kad sam stiga u Istanbul, svoj sam život stavio na dlan… Radite šta hocete, a ja stvarno mislim ono što kažem: želim probuditi sinove Ummeta, a to ne cinim ni radi cega osim što sam pojedinac iz ove zemlje; ne da bih pobrao neki rang. Jer služenje zemlji covjeka poput mene ispunjava se samo ukazivanjem savjeta; a to se ne ispunjava osim njegovim vršenjem dobrog utjecaja; a to se ne postiže osim napuštanjem licnih interesa. Stoga ja imam opravdanje kad odbijam platu.”

Ministar: "Ono na šta ciljaš vezano za širenje prosvjete u svome kraju trenutno je na razmatranju Savjeta ministara."

Bedi’u-z-Zeman: "A zašto se onda kasni sa širenjem prosvjete a hiti u pogledu plate? Zašto prednost dajete mojoj licnoj koristi nad opštim interesom Ummeta?”

U Selaniku

Zatim je otišao u Selanik i tu upoznao ugledne licnosti pokreta Al-Ittihad va-t-Tarakki, a buduci da je bio osoba koja zagovara slobodu i islamski princip šure, naišao je na dobrodošlicu kod rukovodstva Al-Ittihada. Nisu ga, medutim uspjeli podrediti sebi, jer je ostao samostalan kao mislilac i licnost, pa kad je kod nekih od njih osjetio neispravnost i protivljenje vjeri, rekao im je:

"Usprotivili ste se vjeri i leda okrenuli Šerijatu.”

U Selaniku je poznati židov Emanuel Karasso - voda masonske lože i clan osmanskog Doma zastupnika - zatražio susret s njim, u nastojanju da izvrši utjecaj na Bedi’u-z-Zemana i njegovu cuvenu licnost uvuce u svoje redove. Bedi’u-z-Zeman je prihvatio susret s njim i on se desio, medutim nije potrajalo da židov izade od njega rekavši:

“Zamalo da me ovaj cudnovati covjek svojom pricom utjera u Islam.”

A ovaj Kraso je prvi cionista mason koji je radio na izvrtanju hilafeta i svrgavanju sultana Abdul-Hamida.

Koncept slobode

Kad je objavljen Drugi Poredak u Osmanskoj državi na dan 23. jula 1908., pažnju je uglavnom usmjerio na držanje hutbi i pisanje clanaka, u kojima je razradio koncept slobode u Islamu i utjecaj Islama na politicki život. Zahtijevao je uvodenje divnog Šeriata, upozoravajuci na iskrivljeno tumacenje slobode, jer je predosjetio podle pokušaje i tajne uplive koji nastoje okoristiti se ovim proglasom u doprinošenju ciljevima obaranja Islama. Govorio je: “Sinovi moje domovine, nemojte pogrešno protumaciti slobodu, kako vam ne bi izmakla iz ruku. Ne lijevajte truhlo ropstvo u sjajne kalupe da nas napojite njegovom gorcinom; sloboda se ne može ostvariti osim primjenom šerijatskih propisa i normi.”

Susret sa šejhom s Al-Azhara

U ovom periodu u Istanbul je stigao Vrhovni muftija Egipta, šejh Bahit Al-Muti’i , pa su istanbulski ucenjaci - koji su bili nemocni da ubijede Saida An-Nursija - željeli da on s njim ude u polemiku. Šejh Bahit je to prihvatio, te je iskoristio priliku dok se on nalazio u kafani u blizini džamije Aja Sofija, nakon namaza, kako bi zapoceo razgovor s njim, pred ocima skupine alima. Uputio mu je slijedece pitanje:

“Kakvo je tvoje mišljenje o sadašnjem stanju sloboda u Osmanskoj državi? I šta misliš o civiliziranosti Evrope?"

Said An-Nursi mu je odgovorio:

“Osmanska država je zatrudnjela s Evropom, i jednog dana ce se poroditi; što se tice Evrope, i ona je oplodena sjemenom Islama, jednog ce se dana i ona poroditi.”

Pred ovakvim jezgrovitim i dubokim odgovorom, šejh Bahit se nije mogao savladati a da ne kaže:

“Ja se slažem s njegovim rijecima, i ja dijelim isto mišljenje, a nemoguce je polemizirati s mladicem poput njega.”

A 5. Nisana 1909. ustanovljena je zajednica "Al-Ittihadu-l-Muhammedi” u Istanbulu. Njeno osnivanje je objavljeno nakon masovnog vjerskog sastanka u džamiji Aja Sofija, na kojem je Bedi’u-z-Zeman održao bogatu hutbu, a nije bio jedan od osnivaca zajednice, nego je samo pozivao u nju i davao podršku.

Dogadaj 31. marta 1325. po grckom kalendaru

Mnogi su pisali o ovom dogadaju, analizirajuci njegove uzroke. Oni koji su pisali nakon svrgavanja sultana Abdul-Hamida, uzroke ovih dešavanja pripisuju sultanu Abdul-Hamidu i tumace kao pokušaj udara kojeg je pripremio sutan kako bi okružio pokret Al-Ittihad va-t-Tarakki.

Medutim, novija historiografska literatura, nakon izranjanja mnoštva dokumenata i licnih sjecanja savremenika tog pokreta, opovrgava ovu optužbu i baca svjetlo na stvarne uzroke ovog krvavog dogadaja, optužujuci Al-Ittihad va-t-Tarakki za njegovo planiranje i iskorištavanje za zbacivanje sultana Abdul-Hamida.

Preovladavajuce mišljenje je da su se previranja desila kao rezultat spleta nekolicine uzroka, medu njima:

Osjecaj naroda o udaljenosti poketa Al-Ittihad va-t-Tarakki od vjere i njihovih cvrstih veza s masonerijom i židovima, a iz toga i da je pokret Al-Ittihada raširio atmosferu terora u zemlji, pošto je pogubljen Hasan Fehmi Beg - vlasnik novine Serbesti, koji je napadao pokret Al-Ittihad va-t-Tarakki silovitim clancima - na mostu Galata, a da mu ubica nikad nije pronaden; kao što je ubijen i Ismail Mahir Paša. U zemlji se takoder proculo da ce organizacija Al-Ittihad va-t-Tarakki otpustiti sve vojne oficire koji su unaprijedeni po osnovu staža u vojsci, a da u vojsci nece ostati osim svršenika vojne akademije. Isto tako se proculo da je Al-Ittihad va-t-Tarakki na Balkanu prodala Bosnu i Hercegovinu, te ostrvo Krit.

U ovako napetom i bremenitom raspoloženju prema organizaciji Al-Ittihad va-t-Tarakki, desio se spomenuti dogadaj; tako što je izbio neposluh medu pojedincima iz vojnog tabora koji je ranije izaslan iz Slanika u Istanbul radi zaštite Poretka, a štab mu je bio u Taš Kašletu. Vojska se podigla i pohapsila svoje zapovjednike u kasarni. U ponoc, 31. marta 1325. po grckom kalendaru, tj. 13. Aprila 1909. su se sastali u dvorištu džamije Sultan Ahmeda, gdje su im se prikljucili vojnici iz drugih logora, i objavili pobunu koja je trajala jedanaest dana, i tu je pala nekolicina žrtava… Vladao je opci metež, nered i nasumicno ispaljivanje vatre, a vojnici su uzvikivali: “Hocemo Šerijat… Hocemo Šerijat…”

Dogadaj je završen pristizanjem vojske Pokreta u Istanbul 23. aprila, koja je uspostavila kontrolu nad situacijom i svrgnula sultana Abdul-Hamida 27. aprila 1909. Takoder je uvela krizne mjere i formirala Vojni sud radi gonjenja odgovornih za ova dešavanja.

Sudenje

I Said An-Nursi je bio medu onima koji su privedeni na gubilište, iako je uloga Saida An-Nusija u ovom dogadaju bila umirujuca, pošto je savjetovao vojnicima da se vrate u svoje kasarne i da slijede zapovijedi svojih oficira. U tom smislu im je održao brojne hutbe. Medutim, ispostavilo se da ga je sud teretio da je o izvjesnim licnostima pisao u novinama Volkan, koja je objavljivala silovite clanke protiv poketa Al-Ittihad va-t-Tarakki.

A u sudnici - s pogledom na leševe petnaest lincovanih koji se naziru kroz prozor - vojni sudac Huršid-paša je zapoceo sudenje Bedi’u-z-Zemanu, rekavši mu:

"Da li i ti pozivaš na primjenu Šerijata? Onaj koji to traži, bit ce onako pogubljen” (pokazujuci rukom na pogubljenike).

Bedi’u-z-Zeman Said An-Nursi ustade i u sudnici održa velicanstven govor, iz kojeg donosimo sljedece citate:

“Ja sam ucenik Šerijata, i stoga sve vagam tezuljom Šerijata. Jedino je Islam moj millet (vjerski pravac) i zato svaku stvar procjenjujem i na nju gledam kroz prizmu Islama.

I kada stojim nadomak svijeta berzaha (posmrtnog prebivališta) kojeg vi zovete ‘zatvor’, cekajuci na stanici pogubljenja voz koji ce me odvesti na ahiret, osudujem i izražavam nezadovoljstvo nepravednim i izdajnickim pojavama koje se dešavaju u društvu. Moje obracanje nije namijenjeno samo vama, nego ga upucujem cijelom ljudskom rodu ovoga vemena. Proživio sam gole, sušte istine zakopane u kaburu srca skrivenim u smislu ajeti-kerima: ‘Onoga dana kad budu ispitivane najskrivenije misli.’ Ko je tudin, a ne najbliži srodnik, nema pravo da ih vidi. Ja sam svim svojim bicem spreman za odlazak na ahiret, pripremljen za putovanje tamo zajedno s onim obješenim na vješala. Predocite sebi moju žudnju za njim pomocu sljedece usporedbe:

Seljak, ljubitelj neobicnih stvari, cuje o Istanbulu, njegovim cudesima, ljepoti i radostima; koliko žudi za njim? Ja sam poput tog seljaka, željan ahireta, koji je jedan paviljon cudesa i divota.

Zato moje udaljenje i progonstvo tamo za mene nije kazna. A vi, ako je u vašoj moci i prilici da me kaznite i na mene nabacite posljedice, onda me kaznite duhovnom kaznom, jer sve drugo za mene nije ni kazna ni snošenje posljedica, nego ponos i cast.

Ova se vlast u dane diktature protivila zdravoj pameti, a sada se protivi i životu u cjelosti. Pa ako ce vlast biti ovakvog oblika i logike, onda nek živi ludilo i nek živi smrt; i nek živi džehennem, dom za zulumcare.

Moja je nada bila da mi se uprilici mjesto za iskazivanje mojih zamisli. I, evo, ovaj mi je prijeki sud postao najprikladnije mjesto za odašiljanje ideja.

Prvih dana istrage pitali su me ono što i druge: ‘Jesi li i ti zahtijevao Šerijat?’

Rekao sam: ‘Kad bih imao i hiljadu života, bio bih spreman žrtvovati ih u ime jedne od šerijatskih istina, jer je Šerijat uzrok srece, on je sušta pravda, on je dobrota.’ I kažem: istinski Šerijat, ne onakav kakav zahtijevaju pobunjenici.”

U toku samo jednog vijecanja, donesena je pesuda o nevinosti Bedi’u-z-Zemana Saida An-Nursija na tom stravicnom sudu koji je dao objesiti na desetine.

Nakon oslobadajuce presude Bedi’u-z-Zemanove na prijekom sudu, napustio je Istanbul u pravcu Vana godine 1910., gdje je davao lekcije i držao predavanja krecuci se medu plemenima i porodicama, poucavajuci ih vjerskim pitnjima i upucujuci ih u istinu.

Tamo je napisao svoju knjigu Polemike koja je štampana u Istanbulu 1913. godine.

U Šam

Godine 1911./1327. posjetio je Šam (današnja Sirija, Libanon i Jordan s Palestinom i dijelom Iraka), gdje mu je bila sestra, i održao hutbu na Arapskom u Emevijskoj džamiji u Damasku, obracajuci se alimima i ogomnoj skupini klanjaca. Ovu je hutbu odštampao u formi brošure pod naslovom Šamijska huba. U njoj je dao dijagnozu za bolesti Islamskog Ummeta i lijekove za njih, medu kojima:

1. Ocaj i osjecaj beznada koji još nalaze mjesto za opstanak u našim dušama.

2. Odumiranje iskrenosti u našem društvenom i politickom životu.

3. Ljubav prema neprijateljstvu.

4. Zapostavljanje duhovne veze koja povezuje mu’mine jedne s drugima.

5. Širenje diktatorstva i širenje raznih zaraza.

6. Svodenje interesovanja samo na licnu korist, bez osvrtanja na opce dobro.

Zatim je naveo lijek za svaku od spomenutih bolesti, zapocevši s “Nadom”.

Iz Damaska je otišao u Bejrut, a odatle morem otputovao za Istanbul, kako bi još jednom istražio svoj cilj vezan za osnivanje Medresetu-z-Zehra’. Susreo se sa sultanom Mehmedom Rešadom i pridružio mu se na putovanju u Rumeliju . Od sultana i organizacije Al-Ittihad va-t-Tarakki je dobio obecanje za otvaranje Doma za Islamske Nauke (Islamski univerzitet) na Istoku, ali su dešavanja Prvog Svjetskog rata ugasila ovaj projekat.

Bedi’u-z-Zeman - zapovjednik i muftija

Bedi’u-z-Zeman je bio izuzetan pobornik mira i protivnik ulaska u rat, ali kad je rat buknuo i u njega ušla Osmanska država, ponio je oružje i pohrlio na liniju fronta.

Nakon što je uzeo ucešce u donošenju fetve o džihadu, vratio se u mjesto Van i tu od svojih ucenika i domacih dobrovoljaca formirao jedinice mudžahida, te su zapoceli ratnu obuku, dok im je on govorio:

“Spremite se i pripremite… Žestoki potres je skoro na vratima.”

Njegovi su se ucenici proslavili preciznošcu pogodaka i velikom neustrašivošcu, tako da se armenijska gerila u sprezi s ruskim snagama, užasavala susreta s tim mudžahidima.

U toku Prvog Svjetskog rata

Krvave borbe su se vodile na kavkaskom frontu u toku Prvog svjetskog rata. Rusija je pokušala prodor u Anadoliju i 16. februara 1916. ruska armija - trostruko mocnija od osmanske vojske - uspjela je uci u grad Erzurum.

Tokom ovih okršaja Said An-Nursi se sa svojim ucenicima borio protiv ruske armije svim snagama. U tim borbama i u ratnim rovovima napisao je svoj vrijedni tefsir Išaratu-l-I’džaz fi Mezannil Idžaz (“Ukazi nadnaravnosti u kratkim crtama”) na Arapskom, te je diktirao, a njegov ucenik Mula Habib pisao. A kad je ruska armija ušla u gad Bitlis, sa svojim je ucenicima rijetkom neustrašivošcu branio grad, gdje su se vodile žestoke borbe po ulicama i sokacima, ali su ruske snage bile mnogo nadmocnije od nejakih obrambenih snaga iz grada.

U toku borbi zadobio je tešku ranu i zajedno s jednim od ucenika pao u vodeni bazen pod nekim mostom. U tom stanju, besvjestan zbog neprestalnog gubitka krvi, ostao je trideset sahata. Kad je ucenik uvidio da ce neprekidno krvavljenje i žestoka studen dokrajciti njegovog profesora, otišao je i obavijestio ruske vojnike o tome.

Tako je Said An-Nursi zarobljen od strane Rusa i poslan u jedan zarobljenicki logor u Kosturmi u Istocnoj Rusiji.

Dostojanstvo zarobljenog mu’mina

Jednog dana je tamo izveden pred sud pod optužbom uvrede Cara i ruske armije. Pripovijest tog dogadaja navodi advokat Abdurrahim Zapsu :

"Kad sam ranjen i zarobljen u mjestu Bitlis u Prvom Svjetskom ratu, u zarobljeništvo je istog dana pao i Bedi’u-z-Zeman. Deportovan je u najveci zarobljenicki logor u Sibiru, a ja na otok Nankon kod Bakua.

Jednog dana, kad je Nikolaj Nikolajevic radi kontrole posjetio logor - zatocenici su pred njim ustajali u znak poštovanja - i kad je prolazio ispred Bedi’u-z-Zemana, on se nije ni pomjerio niti je obratio pažnju. To je privuklo pogled Glavnog zapovjednika, te se on pod drugim izgovorom vratio i naišao ispred njega, ali on ponovo nije mario za njega. Treci put je ovaj stao pred njega i medu njima je, posredstvom prevodioca, potekao sljedeci dijalog:

"Zar me ovaj ne poznaje?"

“Da, prepoznao sam ga, on je Nikolaj Nikolajevic, ujak Carev i glavni zapovjednik kavkaskog fronta.”

"Pa zašto onda pokušava da me ponizi?"

"Nikako, s izvinjenjem! Ja ga nisam ponizio, samo postupam onako kako od mene zahtijeva moje vjerovanje."

"A šta to zahtijeva to vjerovanje?"

“Ja sam ucenjak, Musliman, u srcu nosim vjeru. A onaj ko u srcu nosi vjeru, bolji je od onog koji je ne nosi. Pa da sam mu ustajanjem ukazao poštovanja, iskazao bih nepoštivanje prema svome vjerovanju. Zato i nisam ustao pred njim."

“Znaci da je on, pripisivanjem svojstva nevjerništva meni, uvrijedio mene, moju armiju, moj narod i Cara; zato nek se odmah formira Vojni sud radi uvidaja i njegovog saslušanja."

Na temelju ovog incidenta ustrojen je Vojni sud, a turski, njemacki i austrijski vojni oficiri su dolazili kod Bedi’u-z-Zemana i nagovarali ga da se izvine ruskom zapovjedniku i zatraži oprost od njega. Medutim, on im je odgovorio sljedece: “Ja sam voljan otputovati u Kucu vjecnosti i stati pred oci Casnog Poslanika, s.a.v.s.. Za to mi treba samo pasoš za ahiret, i ne mogu pociniti nešto što proturijeci mome vjerovanju…”

Pred ovim rijecima, svi su izabrali šutnju, išcekujuci ishod.

Sud je zakljucio ovaj proces donošenjem presude o pogubljenju u predmetu uvrede Cara i ruske armije. Stigao je jedan odred pod vodstvom ruskog oficira da bi ga izveli na pogubilište. Bedi’u-z-Zeman ode do ruskog oficira, govoreci mu ozareno: “Dozvolite mi samo petnaest minuta da obavim svoju obavezu."

Zatim ode da uzme abdest, a dok je obavljao namaz, dode Nikolaj Nikolajevic, obracajuci mu se:

“Tražim od vas izvinjenje. Mislio sam da ste to uradili u namjeri da me uvrijedite, pa sam prema vama poduzeo zakonske mjere. Medutim, shvatio sam da nadahnuce za svoje djelo crpite iz vaše vjere i izvršavate ono što vam nareduje vaše vjerovanje. Zato sam opozvao presudu protiv vas. Vi zaslužujete svako uvažavanje i divljenje zbog vaše dobrodušnosti i bogobojaznosti. Molim za izvinjenje što sam vas uznemirio, i ponavljam svoju molbu: molim za izvinjenje."

O ovoj cvrstini u vjeri i visokoj karakternosti, koja je lijep uzor svim Muslimanima, izvijestio je jedan od njegovih sudrugova iz zarobljenickog logora, koji ima cin starješine, a bio je neposredni ocevidac dogadaja.

A ja, cim sam za ovo saznao, oci su mi, same od sebe, preplavile suze.

Sjecanja iz zatoceništva

Nakon boravka Saida An-Nursija u zatoceništvu dvije godine, cetiri mjeseca i cetiri dana, uspio je odatle pobjeci nakon izbijanja boljševicke revolucije, te potresa i bezakonja koji su uslijedili. Stigao je u Njemacku, gdje mu je prireden veliki docek, a odatle se zaputio u Istanbul.

Svoja sjecanja iz dana tog zatoceništva Said An-Nursi je zabilježio ovako:

“Bio sam zatocen u toku Prvog Svjetskog rata na dalekom mjestu, u sjeveroistocnom predjelu Rusije koji se naziva Kosturma. Tamo je postojala mala tatarska džamija na obali cuvene rijeke Volge. Bio sam nezadovoljan svojim zarobljenim kolegama oficirima, pa sam više volio samocu, ali mi nije bio dozvoljen izlazak vani bez dozvole i propusnice. Zatim mi je dozvoljen boravak u mesdžidu uz jamstvo i starateljstvo stanovnika tatarskog dijela, pa sam tu spavao sam. Primaklo se proljece, a noci su bile veoma duge u tom dalekom dijelu svijeta.

Nesanica me je mnogo mucila u tim mrklim, tmurnim nocima, zaogrnutim sumornom nostalgijom, jer se nije culo ništa osim žalosnog žubora rijeke Volge, sitnog lupkanja kišnih kapi i žalopoja rastanka u zvižduku vjetra… Sve me to - za tren - probudilo iz dubokog sna nemara…

I uprkos tome što sebe još nisam ubrajao u starce, onaj koji iskusi rat jeste starac, jer ratni dani, njihova grozota obijeli mladice, i kao da ih prožima jedna od tajni ajeti-kerima ‘Onog dana koji ce djecu sijedom uciniti.’ (Al-Muzemmil: 17). Iako sam bio blizu cetrdesete, osjecao sam se kao da sam u osamdesetim godinama starosti…

U tim tmurnim, dugim, žalosnim nocima i u toj klimi ispunjenoj bolom života u tudini, od moje uvredljive i bolne stvarnosti, grudi mi je shrvalo teško beznade u pogledu mog života i domovine, i kadgod se osvrnem na svoju nemoc i usamljenost, ponestane mi volje i nade. Ali, ispomoc mi je došla iz Kur’ani-kerima, i moj je jezik ponavljao: ‘Dovoljan je nama Allah, i divan li je On oslonac.’

A srce mi je, u placu, govorilo:

‘Ja sam otuden… Ja sam usamljen… Ja sam slab… Ja sam nemocan… Preklinjem za sigurnost… Tražim oprost… Obacam se za pomoc… Na Tvojim vratima, moj Bože.’

A moj duh koji se prisjecao mojih starih prijatelja u domovini i zamišljao mrtve u ovoj tudini, pretocio se u stihove Nijazija Al-Misrija , one što tragaju za prijateljem:

Prošao sam razocarenja ovog svijeta

I razvio krila lišenosti,

leteci u cežnji, svakog trena izvikujuci

‘Prijatelja..! Prijatelja..!’

Bilo kako bilo… Moja ‘nemoc’ i ‘slabost’ su u tim melanholicnim, dugim, nocima mrklim od rastanka i tudine, postale nacinom približavanja pragu božanske milosti i zagovornicima pred božanskom prisutnošcu, tako da sam bio iznenaden kako sam uspio pobjeci za kratko vrijeme i neocekivano prevaliti razdaljinu koju je nemoguce u hodu prevaliti za manje od cijele godine, a nisam vladao ni ruskim jezikom. Umakao sam iz zarobljeništva na cudesan i zapanjujuci nacin, zahvaljujuci pomoci od Allaha koja me je sustigla u skladu s mojom nemoci i slabosti, pa sam stigao u Istanbul prošavši preko Varšave i Beca. Tako sam se izbavio iz tog zarobljeništva s lahkocim koja izmamljuje cudenje, jer sam dugacak bijeg ispunio s velikom jednostavnošcu i lahkocom, što ne bi postigla ni najhrabija, najinteligentnija i najlukavija osoba, koja cak poznaje ruski jezik…”

U Daru-l-Hikma Al-Islamijja

U Istanbulu je, u znak priznanja, imenovan clanom Daru-l-Hikmeta , (Kuce Islamske mudrosti), 13. augusta 1918., bez njegovog znanja, gdje se clanstvo nije odobravalo osim izuzetnim licnostima i ucenjacima. Medu njenim clanovima su bili: cuveni pjesnik Mehmed Akif, ucenjak Ismail Hakki, poznati mufessir Hamdi Elmali, Šejhu-l-Islam Mustafa Sabri, Sa’duddin-paša, i drugi.

Said An-Nursi nije ucestvovao na sastancima Daru-l-Hikmeta, jer je osjecao istinsku potrebu da se odmori nakon onolikih patnji koje je pretpio u danima zatoceništva. Kako je njegovo odsustvovanje ucestalo, uputio je zahtjev za razrješenje od ovog clanstva.

U tom periodu, vlada mu je bila odobrila platu, a on nije uzimao odatle osim tek toliko da se izdržava, a za ostatak štampao neke svoje poslanice i naredio da se besplatno distribuiraju Muslimanima.

Njegov bratic Abdurrahman, koji je s njim živio u tom periodu, u pismu koje je poslao svome amidži Abdul-Medžidu, kaže:

“Zbunjen sam stanjem mog amidže Saida, u meni je ugasio sve dunjalucke nade. Napisao je brojne knjige i jednom me pozvao rekavši: ‘Idi i pozovi mi upravnika izvjesne štamparije’. Otišao sam, a kad je predao svoja djela upravniku, rece mi: ‘Abdurrahmane! Donesi mi novac koji si uštedio, i isplati ga gospodinu upravniku.’ Ucinio sam šta je htio, a kad je upravnik otišao, moje oci su se ispunile suzama, ali sam se poceo tješiti rijecima:

‘Ove ce se knjige štampati i prodavati, a novac ce se povratiti i ja cu ga sacuvati.’ Medutim, nakon nekoliko dana, ponovo me je poslao da pozovem upravnika. Ovog puta je rekao upravniku: ‘Molim te da na mojim knjigama staviš natpis da se distribuiraju besplatno Islamskom Ummetu.’

Kad je upravnik izašao, osjetio sam da se duhovna veza koju sam osjecao prema svom starom amidži pokolebala, i nisam se uspio savladati da ne zaplacem. Rekoh mu: ‘Amidža! Novac sam cuvao da podignem našu kucu koju je razorio rat, a sad si mi ubio tu nadu… je li to dozovoljeno?’

Amidža se osmijehnuo govoreci mi:

‘Sine… Abdurrahmane! Vlada nam je davala veliku platu, a meni je dozvoljeno iz nje uzeti samo onoliko koliko je nužno; a što prede preko toga, obavezan sam vratiti u Bejtu-l-mal. Zato sam ja to vratio muslimanima i ne vjerujem da ceš to razumjeti, ali znaj da ce ti Allah ako htjedne dati kucu na bilo kojem mjestu ove domovine.’”

Glasnik osvješcenja

Kad su jedna za drugom uslijedile teškoce i porazi Osmanske džave, armije kolonijalnih sila se umiješale u Turskoj i potpisan je sporazum u Sevru. Said An-Nursi je osjecao ove udarce kao da ga pogadaju u srce:

“Osjecao sam ove udare na Islamski svijet kao da su usmjereni u najdublje dubine mog srca.”

O tom periodu u svom životu piše:

"Kad sam se vratio iz zarobljeništva, stanovao sam s braticem Abdurrahmanom u palaci navrh Camlidža u Istanbulu. Taj život bi se mogao nazvati idealnim u dunjaluckom smislu, u poredenju s drugima; to iz razloga što sam se ja izbavio iz zarobljeništva, a sredstva za izdavaštvo su mi bila dostupna u Daru-l-Hikma Al-Islamijja, što udovoljava mojoj naucnoj struci; dok su me popularnost, dobar glas i naklonost pema meni okružili u mjeri u kojoj to ne zaslužujem. Stanovao sam u najljepšem kutku Istanbula, Camlidža, i sve mi je bilo kako se poželjeti može, buduci da je moj bratic Abdurrahman, Allah mu se smilovao, bio sa mnom, a on je krajnje inteligentan i domišljat, te je ujedno bio i ucenik i žrtva, i uslužitelj i pisar, i njega sam smatrao svojim duhovnim sinom.

I dok sam osjecao da sam ja najsretniji covjek na svijetu, pogledao sam u ogledalo i vidio sijede dlake na glavi i u bradi, te se poce ukazivati ona osviješcenost koju sam osjetio u zarobljeništvu u Kusturmi. Ja se dadoh u duboko razmatranje i razmišljanje, usredsredujuci se na ta stanja za koja sam se vezao srcem i smatrao ih središnjom tackom dunjalucke srece. I nisam pogled usredsredio na neko stanje ili razlog, a da nisam uvidio da je on isprazan i varljiv, ne zaslužuje da se na njemu zaustavlja niti za njega veže. Zahvaljujuci tome u to vrijeme sam našao nevjernost i gubitak prijeteljstva jednog bliskog prijatelja, koji se ubraja u moje najprisnije prijatelje, neocekivano i na nacin koji nisam mogao zamisliti… Sve to je dovelo do odvratnosti i nezadovoljstva dunjaluckim životom, i rekoh svome srcu:

‘Zamisli, jesam li ja potpuno obmanut? Vidim mnoge koji na naš život, koji je iz ugla zbilje vrijedan žaljenja, gledaju blagonaklono; pa jesu li svi ti ljudi obuzeti ludilom? Ili sam ja na putu da poludim, jer te dunjalukom zavedene ljude smatram ludacima i lunaticima?’ Bilo kako bilo… Osvješcenje koje sam doživio kod pogleda na sijede, navelo me je da prije svega uvidim: nestalnost onog na što se vezujem od stvari podložnih nestalnosti i prolaznosti!!.

Zatim se osvrnuh na sebe, i vidjeh da sam krajnje nemocan!.. Kod toga moj se duh izdera, a on velica vjecnost, ne preolaznost, izdera se iz svojih dubina: ‘Ako sam tjelasno jedna prolaznost, kakvoj koristi se mogu nadati od ovih prolaznosti? I ako sam nemocan, šta mogu ocekivati od nemocnih?.. Mojoj bolesti nema lijeka osim kod Neprolaznog Vjecnog, kod Bespocetnog Mocnog.’ I poceh tragati i izucavati…”

U ovom periodu, dok su snage engleske kolonijalizacije okupirale Istanbul, 16. marta 1920. godine, Bedi’u-z-Zeman je napisao svoju knjigu Al-Hutuvatu-s-Sitt (“Šest koraka”) i poceo je tajno distribuirati uz pomoc svojih ucenika i prijatelja… U toj knjizi Bedi’u-z-Zeman, žestokim i strahovitim jezikom napada Engleze i nepobitnim dokazima, opovrgnuvši njihove argumente, smiruje nedoumice koje su u to vrijeme bile isprovocirane. On pažnju Muslimana usmjerava na njihove ambicije i bori se protiv ocaja koji je ovladao mnogim dušama, te radi na jacanju njihove odlucnosti.

U nizu zavjera protiv Islama, Englezi su putem anglikanske crkve uputili šest pitanja islamskom Mešihatu da u šest stotina rijeci odgovori na njih. Mešihat je ova pitanja proslijedio Bedi’u-z-Zemanu. Njegov odgovor je bio da se “na ova pitanja ne odgovara sa šest stotina rijeci, ni sa šest rijeci… a niti jednom rijecju; nego tako da se jednom pljune u lice drskog Engleskog prokletnika."

A nakon što se srušila i raspala Osmanska država, ukazala se težnja nekih brižljivih Kurda za osnivanjem jedne kurdske države u istocnim oblastima Turske. Buduci da je Said An-Nursi kurdskog porijekla i da je uživao visok položaj u srcima stanovnika istocnih pokrajina, jedan mu je novinar poslao poruku kojom od njega traži da se prikljuci onima koji pozivaju u osnivanje ove države. U podužem pismu, Said An-Nursi mu je odgovorio, rekavši:

“Rifat-beže… Bit cu uz tebe ako budeš pokušao oživjeti Osmansku državu… Na tom putu sam spreman žrtvovati svoj život. A što se tice uspostave kurdske države… Nikako!”

Isti je prijedlog i zahtjev primio od Sejjida Abdul-Kadira, vode organizacije “Ta’ali-l-Akrad” (“Uznositost Kurda”), i odgovor mu je takoder bio “Ne!”

Fetva

Pokret otpora protiv strane okupacije zapoceo je u Anadoliji, pa je Šejhu-l-Islam (Islamsk poglavar) Abdullah Efendija, pod pritiskom engleskih kolonijalizatora, izdao fetvu protiv ovog pokreta i njegovih izvršitelja, ali je ubrzo sedamdeset šest muftija, trideset šest alima i jedanaest zastupnika, izdalo protu-fetvu, podržavajuci taj pokret i poticuci na borbu protiv okupatora. Bedi’u-z-Zeman je bio jedan od tih alima, izjavivši:

"Fetva koja je donesena u Mešihatu i Direkciji pod pritiskom Engleza i po njihovom nalogu, je nevažeca, i nije dozvoljeno pokoriti joj se. Jer, oni koji su se podigli u otporu protiv neprijateljske okupacije se ne mogu smatrati pobunjenicima. Stoga je obavezan opoziv ove fetve."

S Mustafom Kemalom

Zahvaljujuci popularnosti Bedi’u-z-Zemana zbog svog neprijateljstva prema okupatorima, pozvan je u Ankaru - središte pokreta otpora - od strane Mustafe Kemala, kako bi im se prikljucio, ali je on odbio taj poziv, govoreci:

“Ja želim da se borim na najopasnijim položajima, a ne iza rovova, a smatram da mi je ovo mjesto opasnije od Anadolije.”

Medutim, poziv je ponovljen, pa je otišao tamo 1922. godine pred Kurban bajram, gdje mu je na stanici prireden svecan docek. Medutim, nije bio mnogo sretan u Ankari, jer je, na veliku žalost, primjecivao da vecina zastupnika ne obavlja namaz, kao i da su postupci i ponašanje Mustafe Kemala u suprotnosti s Islamom, što ga je puno ražalostilo. Stoga se 19.01.1923. odlucio na štampanje proglasa koji sadržava deset tacaka, namijenjenog zastupnicima. Savjetuje ih i podsjeca na Islam, zapocevši s:

“O, vi, poslanici! Bit cete proživljeni jednog Velikog dana.”

Rezultat ovog proglasa koji je podijeljen medu zastupnicima, a za cije se donošenje zauzeo general Kazim Karabekir (prvi zapovjednik poketa otpora) bio je da se blizu šezdeset zastupnika popravilo u vjeri i obavljalo namaz, tako da je mesdžid u zgradi sjedišta bio nedovoljan za one koji su obavljali namaz, te su pešli u vecu prostoriju.

Mustafa Kemal nije bio zadovoljan ovim proglasom, te je pozvao Bedi’u-z-Zemana i medu njima se desila žestoka prepirka. Izmedu ostalog Mustafa Kemal je rekao:

“Nema sumnje da nam je potreban cijenjen ucitelj poput tebe; ovdje smo te pozvali da se okoristimo tvojim znacajnim idejama. Medutim, prvi posao koji si za nas poduzeo je prica o namazu. Prvi vaš napor ovdje bio je unošenje razdora medu clanovima Vijeca.”

Bedi’u-z-Zeman mu je odgovorio, nasamo, upiruci u njega prstom:

“Paša…Paša… Najveca stvar koja se istice, nakon Imana, jeste namaz. Onaj koji ne klanja, je izdajnik, a njegova šerijatska pozicija je da bude odbacen…”

Zato je Mustafa Kemal razmišljao da ga udalji iz Ankare pod izgovorom naimenovanja glavnim vaizom za istocne pokrajine, uz atraktivnu platu, ali je Said An-Nursi odbio taj zadatak.

Njegova djela

Vidljivo je u ovom periodu, tj. nakon dolaska iz zarobljeništva i za vrijeme boravka u Istanbulu, kao i perioda u Ankari, da je pisao poslanice i knjige na dva jezika, turskom i arapskom.

Prvo što je napisao na Arapskom bilo je djelo Išaratu-l-I’džaz (“Ukazi Cudotvornosti”); zatim godine 1921. Kizil Idžaz fi-l-Mantik (Pribilješke u Logici). A u Ankari: Zejlu-l-Zejl - Al-Hibaba i drugi dijelovi Arapskog Nuranijskog Dvostiha (Al Masnavi Al-Arabi An-Nuri).

A na turskom jeziku, 1923. godine je izdao As-Sanuhat (Biseri). Do 1921. je vec bio izdao sljedece poslanice:

Rumuz (Simboli), Išarat (Znakovi), Tulu’at (Ukazanja), Lam’at (Odsjaji), Šu’a’at (Zracci) iz poznavanja Vjerovjesnika s.a.v.s. i tacka iz spoznaje Allaha, Visok je i Uzvišen.

U ovim je poslanicama naveo nepobitne dokaze postojanja Allaha, njegove Jednoce i Jedinstva, nastojeci obrušiti se na talas sumnji, bezvjerstva, udaljavanja od vjere, koji su se pojavili u sredinama zavedenim Zapadom. To stanje opisuje u uvodu Poslanice o prirodi:

‘Pozvan sam da posjetim Ankaru 1338. (1922.) godine i bio svjedok radosti i veselja vjernika zbog sloma Grcke pred islamskom vojskom, ali sam zapazio - u valu te radosti - strahovito bezvjerje kako nadire pokvareno i podlo, i uvlaci se svojim iskvarenim shvatanjima u cvrsto vjerovanje mu’mina, u želji da ih iskavare i zatruju… Duboko sam se duhom ražalostio i povikao, tražeci pomoc od Allaha Visokog i Mocnog, i zaštitu u utvrdi ajeti-kerima: ‘Poslanici njihovi su im govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?’ (Ibrahim:10); od ove užasne pogibelji koja nastoji isprijeciti se pred nacelima vjere. Napisao sam cvrst i britak dokaz koji obezglavljuje to bezvjerje, u upecatljivoj poslanici na arapskom jeziku, a njene smislove i ideje sam crpio iz svjetla ovog ajeti-kerima, kako bih potvrdio neospornost postojanja Allaha, Uzvišen je, i ociglednost njegovog Jedinstva. Štampao sam je u štampariji Beni Gun u Ankari… Medutim, nisam primjecivao djejstvo tog cvrsog dokaza u odupiranju raskolništvu i zaustavljanju njegovog napredovanja u shvacanjima ljudi. Razlog tome je bio njena izrazita kratkoca i uopcenost zbog malbrojnosti poznavalaca Arapskog u Turskoj i rijetkosti ljudi zainteresiranih za njega u to vrijeme. Tako se zabluda ateizma proširila i to sam, na veliku žalost, ustanovio u redovima naroda, što me je prisililo na ponovno pisanje te poslanice i njenih argumenata na Turskom, uz odredene razrade i pojašnjenja. Ta je poslanica…"

Put u Van 1923. godine

Napustio je Ankaru nakon što je izbliza napipao i predosjetio skrivene i zle namjere koje su prema Islamu gajili mnogi ljudi od odgovonosti. Pogodila ga je duboka žalost, što ga je dovelo do intenziviranja tehedždžuda, ibadeta i žaljenja Allahu na stanje u koje su zapali muslimani. Mnogo vremena je povodio u Vanu, u blizini jedne stare napuštene ruševine na brdu Ark. Boravio je u i’tikafu i povucenosti, kao da ga je Allah pripremao za suceljavanje s ogromnim nedacama i razornim olujama koje samo što se nisu srucile na Islam. O njemu jedan njegov ucenik kaže:

“Svake noci je ustajo da obavi salatu-t-tehedždžud; ponekad bih ga vidio kako klanja, pa ne bih mogao zaspati. A kad bi vidio da sam budan, rekao bi mi: ‘Kad si budan, hajde dodi i pridruži mi se u ucenju dove.’ Medutim, ja nisam znao uciti nijednu dovu, pa bi mi rekao: ‘Ja cu uciti dovu, a ti ponavljaj za mnom: Amin.’

Ponekad bih u toku dove zakunjao, a on bi me pogledao i rekao:

‘I ja sam bio poput tebe… Ali, povratit ceš se.’"

Ustanak Šejha Saida Pirana

U istocnim pokrajinama Turske je planuo ustanak pod vodstvom Šejha Saida Pirana, koji je bio šejh Nakšibendijskog tarikata i njegov istaknuti voda medu kurdskim lozama. Ustanak je bio usmjeren potiv politike Mustafe Kemala koji je izazvao gnjev naroda svojim anti-Islamskim usmjerenjem.

Pred izbijanje ustanka, Šejh Said Piran je slao poruke Ustazu Saidu An-Nursiju, tržeci od njega da mu se pridruži u ustanku protiv vlade u Ankari, ali je on odbio, ne želeci prolijevanje krvi nedužnih muslimana u jednom pokušaju koji je bez nade za uspjeh.

Ovdje bilježimo dijalog koji je tekao izmedu njega i Husejn Paše, celnika jedne kurdske porodice:

Husejn Paša: “Želim da se s tobom posavjetujem o necemu; moji su vojnici spremni, a ima i konjica. Takoder i oružje i municija. Ocekujem od vas naredbu.”

Said An-Nursi: “Šta si rekao? Šta namjeravaš uciniti? I protiv koga ceš ratovati?”

Husej Paša: “Borit cemo se protiv Mustafe Kemala.”

Said An-Nursi: "A ko su vojnici Mustafe Kemala?"

Husejn Paša: “Šta da kažem… Oni su vojnici!!”

Said An-Nursi: “Njihovi vojnici su sinovi ove domovine, oni su tvoji rodaci, pa koga ceš onda ubijati? Koga ce oni ubijati? Razmisli… Urazumi se! Ti želiš da brat ubija svog brata…”

Husejn Paša: "Smrt je bolja od ovakvog života.”

Said An-Nursi: “Šta je skrivio život? Ako ti je dodijao tvoj život, šta su skrivili jadni muslimani?”

Husejn Paša (uznemireno): “Upropastio si mi odlucnost i volju i sad ne znam kako cu stati pred svoju familiju koja ocekuje moj povratak. Mislit ce da sam se prepao. Uništio si mi ugled medu porodicom.”

Said An-Nursi: "Pa šta ako ti vrijednost kod ljudi bude nula, a zadovoljiš kod Allaha?"

Kad mu je Huejn Paša rekao da ustankom želi primijeniti Šerijat, Said An-Nursi mu je rekao: “Želiš li primijeniti Šerijat? Primjena Šerijata nije na ovakav nacin. Da sam ti rekao: ‘Husejn Paša, dodi sa svojih tri stotine vojnika da uvedeš Šerijat, tvoji bi vojnici na putu ovamo vršili otimacinu, pljackanje i pokolj svakoga ko im se nade na putu… A to je u suprotnosti sa Šerijatom."

Ovo dokazuje da Ustaz Said An-Nursi - uz odsustvo volje za prolijevanjem muslimaske krvi - nije imao pouzdanja u te ljude, u doseg njihove islamske svijesti i u stepen njihovog kapaciteta da predstavljaju Islam.

Ovaj ga stav, medutim, nije zaklonio od gnjeva vlasti u Ankari kad je režim - nakon sloma pokreta Šejha Pirana - zapoceo hvatanje kurdskih plemenskih starješina i voda i njihovo prebacivanje i progonstvo u druge gradove, te stavljanje pod prismotru. I mada se Ustaz Said An-Nursi posvetio ibadetu u napuštenim razvalinama navrh brda Van, režim je poslao odred za njegovo privodenje, i pored znanja da porodice iz grada Van, u kojem se nalazio Ustaz Said An-Nursi, pod njegovim utjecajem nisu ucestvovale u pokretu, kako je prethodno receno.

Hapšenje i progonstvo 1925. godine

Jedinica za privodenje se uspela uz brdo i uhapsila alima koji se bio povukao u ibadet. Prevezli su ga u Istanbul preko Erzuruma i Trabzona, a putovanje je proteklo na sanjkama koje su vukli konji po snjegovima koji su prekrili brda te žestoke zime.

U Istanbulu je ostao pritvoren dvadeset dana, kad je izdat nalog za njegovo prebacivanje u grad Burdur, gdje je ostao sedam mjeseci. Svo vrijeme tog boravka proveo je u ibadetu i u pisanju poslanice Al Madhal ila-n-Nur (Uvod u Nur), a radi se o lekcijama iz Kur’ana. Kasnije je rukom prepisana i cirkulirana od strane njegovih ucenika i simpatizera. Odatle je prebacen u Ispartu, gdje je ostao nekoliko mjeseci.

U Barlu na palubi camca

Ni ovdje ga nisu ostavili, buduci da su izdate zapovijedi o njegovom progonstvu u udaljenu oblast Barla.

Ševket Demiraj, vojnik zadužen za prebacivanje Ustaza An-Nursija u predio Barla, pripovijeda svoja sjecanja i kaže:

"Bio sam u gradu Agridir kad su me pozvali u sjedište Gradske uprave ujutro jednoga dana. Otišao sam, a tamo su bili Kaimekam (komesar) i zapovjednik žandarmerije (policije) sa clanovima Gradskog vijeca, kao i jedna osoba s turbanom, cetrdesetih godina, u džubbi i ugledne pojave.

Zapovjednik žandarmerije mi se obrati govoreci:

‘Slušaj, sine, na tebi je da ovog našeg šejha poznatog pod imenom Bedi’u-z-Zeman odvedeš u Barlu. Ovo ti je vrlo važan zadatak. A kad ga tamo predaš u stanicu, neka ti se potpišu na službene papire, i zatim nas o tome obavijesti.’ Rekoh mu: ‘U redu, gospodine.’

Izadoh sa šejhom, a na putu mu rekoh:

‘Šejhu naš, ti si mi poput oca, a ovo je zadatak kojim sam zadužen. Molim da mi to ne uzmeš za zlo.’”

Zatim nastavlja opis putovanja camcem na jedra i kaže:

"Zrak je bio hladan, zimsko je doba, a vode jezera mjestimicno zaledene. Jedan veslac camca je probijao led s dugackom motkom u ruci i tako krcio put jedrenjaku.

Šejh Bediu-z-Zeman nam je poceo dijeliti nešto suhih groždica i slatkiša. Posmatao sam ga pažljivo i vidio da je potpuno smiren, osmatrajuci jezero i okolne planine.

Pošto je dan bio kratak, vrijeme ikindije namaza je brzo nastupilo. Htio je klanjati stojeci, pa smo camac usmjerili prema Kibli. Cuo sam glas koji izgovara:

‘Allahu Ekber!..’ Nikad ranije u cijelom životu nisam bio cuo Tekbir izgovoren u takvom stahopoštovanju i skrušenosti; osjetio sam da su nam se naježile dlake na tijelu. Njegovi pokreti i pojava nisu nalicili na pojave drugih šejhova koje znamo…

Nastojali smo da približno održimo pravac upravljen prema Kibli, a kad je šejh završio s namazom, okrenuo nam se govoreci:

‘Hvala vam, braco moja, ja sam vas izmorio!’

Bio je jedna skromna osoba i dobrocudne naravi.”
[/b]


Uto Maj 20, 2008 11:41 am
Profil
Posmatrač

Pridružio se: Pon Nov 13, 2006 9:43 pm
Postovi: 3
Lokacija: Tuzla
Post selam
nadam se da su braca i sestre shvatili ko je Bediuzzaman Said Nursi. Ako iko se jos uvjek pita kada ce doci Hz. Mehdi zelim vam reci da je ustaz Said Nursi opisao zadatak Poslanica Nura kao spasavanja Umeta Pejgamberaq s.a.v.s. i kao glavni zadatak Hz. Mehdija. Savjetovao bi svu bracu i sestre da nadju poslanice Nura u bosni i da pocnu da citaju iako jos nisu sve prevedene i svatit ce da ce svako naci sebe u njima jer su one od 350 000 tefsira Kurana koji postoje najljepsi i naj jaci tefsir koji brise svaku sumnju u srcu i brise svaku sejtansku vesfesu (spletku) sumnju u vjecni zivot i otvara put i srca vjernicima. Braco i sestre molim vas pozivaj te bracu i sestre na namaz jer kako kaze Bediuzzaman onaj ko ne klanja je izdajica a izdajica po serijatu treba da bude odbacen.Selam


Pet Maj 23, 2008 5:22 pm
Profil
Mlađi član

Pridružio se: Pon Maj 21, 2007 4:40 pm
Postovi: 61
Post 
bolesno al iskroz bolesno taj tvoj nasri
bolje bi mu bilo da cuva ovce a i ti sa njim nego da smeta umetu.


Pet Maj 23, 2008 10:24 pm
Profil
Posmatrač

Pridružio se: Pon Nov 13, 2006 9:43 pm
Postovi: 3
Lokacija: Tuzla
Post 
Madzid, bolje bi ti bilo da citas malo i obrazujes se islamom. A osoba koju vrjedjas je Pejgamberov s.a.v.s unuk. nastavi vrjedjati pa ces vidjeti kako samar stigne poput munje.


Sub Maj 24, 2008 12:14 pm
Profil
pisem pomalo

Pridružio se: Sub Dec 10, 2005 11:25 am
Postovi: 37
Post Re: selam
tinja je napisao:
Braco i sestre molim vas pozivaj te bracu i sestre na namaz jer kako kaze Bediuzzaman onaj ko ne klanja je izdajica a izdajica po serijatu treba da bude odbacen.Selam


subhanAllah.. kako kaze ovaj :shock: :?:

zar se musliman moze oslanjati na ista drugo nego na Kur'an i sunnet Muhammeda saws??


Sub Maj 24, 2008 4:26 pm
Profil
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Odgovori na temu   [ 5 Posta ] 

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group.
Designed by STSoftware.
Prevod - www.CyberCom.rs