Faraon, simbol oholosti, zuluma i nepravde u strahu da vlast izgubi i u strahu od dominacije Izraelskog naroda naredio je: „Ubijajte mušku djecu onih koji vjeruju u ono što on donosi a žensku u životu ostavljajte“. O faraonovoj prirodi i njegovim djelima Uzvišeni kaže: „Faraon se na zemlji osilio i stanivnike njene na stranke podijelio. Jedne je tlačio, mušku djecu im klao a žensku u životu ostavljao. On je uistinu smutljivac bio“. Tlačenom narodu Allah dž.š. je put spasa, put ka sigurnosti pokazao. „O narode moj uđite u Svetu zemlju koju vam je Allah dž.š. odredio“. „O Musa“, rekoše oni,“ mi u nju nećemo ući sve dok su oni u njoj. Idi ti i Gospodar tvoj pa se borite a mi ćemo ovdje čekati“. Na ovakav stav žurno je odgovor stigao: „40 godina lutajte pustinjo jer će vam Sveta zemlja zabranjena biti“. Nasilnik kojem je faraon uzor po gradovima i selima Bosne bošnjačke muškarce je od žena razdvajao a u Potočarima na sutrašnji dan prije 14 godina vrhunac tog čina se dogodio. Tu, u Potočarima i selima oko Bratunca i Srebrenice 8000 nevinih mušakarac ubio. Do danas u potočarskoj a za nas Svetoj zemlji mir svoj je našlo 3215 nevino ubijenih a sutra će im se u tu naseobinu tišine pridružiti još 534. Pamtiti žrtve naša je obaveza. Kazivati o zlu našoj djeci i podsjećati svijet na genocid naša je misija. Obavezni smo svi kazivati isitinu o Srebrenici i 11.julu, ali osim obaveze da pamtimo i kazujemo dužni smo nastaviti hod ka sigurnosti i blagostanju, nstaviti hod ka našoj Obećanoj zemlji. Izraelćanima je Allah dž.š. put pokazao. Nije ga On, Uzvišeni, za njih prešao. A kad su očekivali da Bog Uzvišeni njihov posao radi 40-godišnjim lutanjem pustinjom su kažnjeni. I mi, draga braćo, ne smijemo očekivati da neko drugi, neko odnekud pređe put ka cilju umjesto nas, ka cilju koji se zove sigurna i prospretitetna Bosna. Da neko drugi i neko odnekud umjesto nas pređe put ka cilju koji se zove slobodna Srebrenica. Svi smo dužni što možemo kako bi pokoljenja poslije nas živjela u sigurnosti. A ako kad budeš u dilemi da li je to što činiš dobro ili nije, dovoljno ili možeš još. Upitaj se šta bi ti rekle žrtve Srebrenice. Upitaj se šta bi ti rekli 15-godišnji mladići Sejdinović Bego, Osmanović Ahmedin i Sulejman koji će sutra mir svoj naći u potočarskoj a za nas Svetoj zemlji. Kakav bi ti savjet dao 76-godinsji Sinanović Nurif koji će se sutra nstaniti u komšiluku onima koji su živote svoje žrtvovali. Šta bi radili i o čemu razmišljali braća blizanci Edmir i Elvir koji će se sutra pridružii svojoj braći po sudbini.Svi spomenuti i svih njih 3749 koliko će ih sutra nastanjivati naseobinu tišine u Potočarima i svi na čiju identifikaciju još čekamo od nas bi očekivali da budemo pošteni. Učili bi nas, a posebno one iznad nas, one na položajima da se budućnost ne može graditi na nepoštenju, da se u sigurnu budućnost ne može hoditi prisvajanjem tuđeg. Da se u budućnost ne može nelojalnošću prema vlastitoj državi. Još jednom bi nas podsjetili, iznova aktuelizirali svima poznatu priču o Omeru r.a. i dvije svijeće. Eto, ti mladići, a 15 godina su samo imali tog 11.jula 1995.- Bego, Sulejman i Ahmedin, od nas bi tražili da bucemo pošteni a prije nego nastane mezarove svoje žele sse obratiti mladima. Kažu im: Mi nismo imali priliku svojim zannjem i odlučnošću da gradimo bolju budućnost. Vi ste dužni, osnovci, srednjoškolci i studenti činiti ono što je nama onemogućeno. Tek smo osmi razred završili bili i željeli smo biti odlični srednjoškolci, uzor drugima- onemogućeni smo. Željeli smo biti odlučni studenti i boriti se za istinu o našoj zemlji i zlu koje se u njoj dogodilo-spriječeni smo. Ali vi koji ste iza nas ostali morate svjedočiti o istini koja se dogodila ovdje i ljubavlju, snagom i znanjem graditi bolju budućnost. Mi vas, nastanjeni u potočarskoj dolini vječito opominjemo i bdijemo iznad vas. Kakav bi nam savjet dao 76 godina star i za agresora opasan Sinanović Nurif. On bi nama rekao: Želite li živjeti u sretnom društvu to mora biti društvo u kojem nema korupcije i mita, želite li biti sretno društvo to mora biti društvo u kojem svi, i jaki slabi, i bogati i siromašni imaju jednaka prava i iste šanse. On bi nas učio šta je to temlej sretnome društvu ali on danas iščekujući nastanjivanje u naseobinu potočarske tišine nije sretan. Nije sretan zbog toga što njegova ostarjela supruga ne može otići doktoru bez para. Sva istraživanja u našoj zemlji kažu da je najkorupmiraniji dio društva upravo zdravstvo. Nije sretan zato što njegovi unuci i unuci brojnih koji nastanjuju Potačare i ostala stratišta i brojnih zemljoradnika i običnih ljudi u ovoj zemlji i njihovi unuci ne mogu se upisati na fakultet jer nemaju pare a sva istraživanja kažu d aje odmah poslije zdravstva vrlo korumpirano obrazovanje. Nećemo pomoći Srebrenici i sebi tako što ćemo oplakivati i kukati nad žrtvama već tako što ćemo iz sveg tog uzimati pouku i ići osobno, odlučno stazom ka sigurnosti i prosperitetu, stazom ka našoj Obećanoj zemlji. Braća blizanci Elvir i Edmir, isti dan rođeni, isti dan umrli, nas danas uče da želimo li graditi sigurnu budućnost moramo biti složni i solidarni. Najveći srebrenički džemat jest onaj koji se Memorijalnim centrom zove. A u Srebrenici u džematima uglavnom žive žene i nejač. Džamije im dobri ljudi iz svijeta islamskog napraviše ali znamo da džamiji treba dati život. Džematlije su džamiji život. A znamo i to da se o povratnicima malo ko brine. I da su prepušteni sami sebi, da sami grade kuće i štale, da sami obnavljaju život na svojoj zapuštenoj zemlji i tomu još da se sami bore da prežive. Evo nam šanse, draga braćo, da sergijom iskažemo svoju brigu o svojoj braći, da sergijom udahnemo život džamijama u Srebrenici i da svi naši povratnici čuju ezan sa svojih munara, da mogu slati djecu u mektebe kako bi iznova klijalo sjeme Islama u gradu obilježenom genocidom. Evo nam šanse da ljudima koji nastanjuju potočarsku tišinu kažemo: Nismo zaboravili vaše porodice, brinemo se o njima. Svjesni smo poslanikove poruke da su vjernici kao jedno tijelo, kada zaboli prst cijelo tijelo bol osjeća. Srebrenica je rana na našem tijelu ali to nije prst koji boli već srce koje krvari. I ponavljam, nećemo pomoći Srebrenici samo ako kukamo i žrtve oplakujemo. Pomoći ćemo joj ako uzmemo pouku, ako se pokrenemo svjesni da neće nego drugi i neko odnekud raditi naš posao. Kada je Allah dž.š. izraelskom narodu objezbjedio put ka sigurnoj zemlji rekli su – idi ti i Gospodar pa se borite, i znamo kakvom su kaznom kažnjeni zbog svoje nespremnosti na borbu. I nama je Allah dž.š. pokazao put. Ne očekujmo da On, Uzvišeni, ide tom stazom i krči put ka sigurnosti i blagostanju. Imamo razum, imamo snagu. Zato krenimo sstazom koja će donijeti sigurnost i sreću svima. Sutra je u Potočarima dženaza za 534 naše braće a na svakom od tih tabuta mogao je biti bilo ko od nas. Zato sutra nije samo dan dženaze već dan opomene. Uzvišeni Bože pomozi nam da opomenu primimo. Amin.
Gradska dzamija Zavidovici.
10.07.2009.god.
Dzumu imamio i hutbu odrzao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.
Srebrenica je opomena (11.07.1995. - 11.07.2009)
Moderatori: Haris, EMIRgr, Yassin