Dva sejtanska kola

[elma np]

Dva šejtanska kola
Pokajnici

Prica sestre Sanje, koja je imala velikih problema sa sihrom, ali ju je Uzviseni Allah spasio tog iskusenja i uputio je u vjeru islam

Zovem se Sanja. Imam 21 godinu. Rodom sam iz Tuzle, ali sada živim u Zvorniku. Udata sam za dobrog muslimana, hvala Allahu, i prešla sam na islam, Allahovom voljom, prije godinu dana.

Rodena sam i odrasla u jednoj uništenoj porodici, sa ocem bošnjakom i majkom srpkinjom, iako su oboje cvrsti nevjernici. Živjeli smo i sa nenom, koja se izjašnjavla kao muslimanka ali nikad nije klanjala, niti je postila, niti je spominjala Allahovo ime. Ništa nisam znala o našem Stvoritelju i islamu, jer nisam imala nikoga iz porodice da me uputi.

Moj otac je izabrao svog gospodara – novac i to je bilo sve za što je živio. Sve je uvijek bilo vezano i ucijenjeno novcem. Nikad me nije zagrlio, pomilovao po kosi, pricao mi o necemu lijepome, ili pitao šta se u mome životu dešava, šta me brine... O Uzvišenome se nikada nije govorilo. Otvoreno je govorio da bog ne postoji dok je svaki dan brinuo istu brigu – kako zaraditi još novca. Odnos izmedu nas se sveo na nekakvu poslovnu hladnocu. Nekada me samo pitao da li mi treba novca za školu. To je bila jedina komunikacija izmedu nas.

A moja majka... Otkako znam za sebe, ona je bolesna. Nikada majke nisam imala, da me zagrli, da me utješi, da me zaštiti, da me posavjetuje...Topli pogled, rijec, dodir, zagrljaj, sve mi je bilo uskraceno njenom bolešcu. Rasla sam bez povezanosti sa roditeljima, bez ikakve zaštite, upute, savjeta, tople rijeci, ljubavi. Bolest moje majke je zasigurno najviše utjecala na moj razvitak. Bilo je strašno teško nositi se sa ovakvim dunjalukom, bez podrške svojih najbližnjih. Svi su živjeli u porodicama koje su manje-više sretne, imaju jednog ili dva zdrava roditelja, upucena u njihove živote i koji se brinu za njih.

Uvijek sam se osjecala manje vrijednom kada bi me netko upitao za moje roditelje. Izmišljala sam price o sretnoj obitelji i nisam mogla makar jednom iskreno izgovoriti: „Moja mama je psihicki bolesna“. Mama je imala strašne tegobe. Padala je na postelju sa nepodonošljivim bolovima u nogama, koji nisu imali zdravstveni uzrok, vec uticaj psihe. Cijelu jednu godinu je ležala i plakala. Od prevelike iscrpljenosti me nije mogla pitati kako je u školi, a od brojnih teških lijekova trzala se cijelim tijelom, te me nije mogla držati u rukama. Uvijek kad bih vidjela majku kako grli neko dijete, uživo ili na TV-u, nisam mogla zaustaviti suze.

Imala sam 9 godina kada je pokušala samoubojstvo, jer nije mogla više izdržati tegobe. Odmah su je vezali i odveli u psihijatrijsku bolnicu. Moj otac nije imao komentar na to. Pricao je o bezvrijednim stvarima, pretvarajuci se da se to uopšte nije desilo. Kada sam završavala srednju školu, trebala sam ici na ekskurziju u Španiju, ali je trebao potpis oba roditelja za moju vizu. Moja majka nije mogla potpisati jer se nalazila u bolnici, drogirana lijekovima.
Stojala sam pred cijelim razredom i razrednom koja je uporno pitala „a zašto mati ne može“ i cutala, jer nisam mogla izgovoriti to. Osjecala sam da, ako to naglas kažem, prsa ce mi puci od bola.

Tako sam završila svoje obrazovanje a da nitko od profesora ili prijateljica nikad nije saznao šta se u mojoj kuci dešava. Tada nisam imala snagu jer nisam imala vjeru koju imam danas, koja mi daje snagu da smijem izgovoriti na glas šta sam proživjela, i da se zbog toga ne osjecam manje vrijednom od ostale djece iz normalnih porodica. Više ne osjecam stid, niti je mojim prsima toliko teško kao nekad, jer je iskreno predanje Allahu izbrisalo moje tegobe. Uvijek kada pogledam ijedan korak unazad, ne mogu da vjerujem koliko toga sam prošla, kako je život bio težak i okrutan, bez voljenog Allaha, bez Njegove upute.
Sada cu, uz Allahovu volju, ispricati kakve sam muke prošla ja, prije prihvatanja islama.

Imala sam petnaest godina kada sam pocela pohadati gimnaziju u Tuzli. Moj život je tada postao nepodnošljivo težak jer su se pojavile tegobe koje su razarale moje tijelo, um i mladu dušu. Išla sam u školu svaki dan, ali bolesna, sa vrtoglavicama i bolovima u prsima. Svi oko mene su se upoznavali i družili, a mene su svi izbjegavali, smatrajuci me cudnom. Sjedila sam sama i plakala svaki dan, a onda se taj plac pretvorio u gušenje, a gušenje, borba za zrakom, vrtoglavice i drhtanje cijeloga tijela u – napade. Moj otac nije suosjecao niti mi je želio pomoci, brinulo ga je što po školi pravim „ruglo i sramotu“. Na silu me je odveo psihijatru koji mi je dao neke teške antidepresive, iako sam imala samo 15 godina.

Bila sam dijete, razvoj mog tijela i uma je tek zapoceo, ali su ga lijekovi zaustavili. Pala sam na postelju, drogirana lijekovima i cesto se nisam mogla podici da odem do škole. U školi nisam mogla pratiti nastavu, sjedila sam u teškim mukama, dok su svi oko mene mislili da uzimam drogu i da me se treba kloniti. Nitko nije znao istinu niti je itko htio pomoci. Napadi su bivali sve cešci i naporniji. Prestala sam jesti i postala anoreksicna. Prestala sam govoriti. Noge su mi htjele otkazati. Ono što na silu pojedem, to i povratim. Gotovo svaki dan sam se rušila s nogu dok sam se umivala u ženskome toaletu u školi, a moji vršnjaci su mi se rugali, i nazivali me „drogerašicom“. Bila sam glavni predmet traca, ali pored svojih muka, najmanja mi je briga bila što se ne uklapam u njihove grešne živote, slušanja muzike koja navodi na grijeh, skidanje i izlasci, pijenje velike kolicine alkohola i nemoralne radnje, koje su danas „normalne“ za omladinu.

Bila sam potpuno bespomocna, jer nisam nikoga imala, niti sam bila upucena u vjeru koja bi mi otvorila oci da uz Allaha – nikad nisam sama. Nisam mogla preuzeti kontrolu nad svojim neuhranjenim tijelom, koliko god se trudila. Nisam imala snage. Prsa su mi se raspadala od bolova. Gušila sam se udisajuci isti zrak koji su udisali svi ostali bez problema. Bilo mi je zlo od hrane koja je svima ostalim bila sasvim u redu. Hvatala me nesvjestica od normalnog hoda, drhtala sam i kada uopce nije bilo hladno. Noci su bile najgore. Toliko boli, suza, a nikada odmora, nikad sna.

Psihijatar je to nazvao „uticajem gena“. Rekao je da je gotovo nemoguce izboriti se protiv toga jer je moja majka isto bolesna i da se „protiv genetike ne može“. Govorili su mi da nisam jedina koja pati i da svi imaju svoje probleme, ali, kad god sam gledala oko sebe, vidjela sam ljude koji se smiju, jedino ja to nisam mogla. Nikada nisam srela nekog poput mene. Cure su uvijek pricale o izlascima i momcima, momci o utakmicama, a ja sam svaku noc ležala sa razarajucim bolovima i gušila se kao da sam u gasnoj komori. Uzimala sam lijekove da preguram dan, ali mi nisu pomagali. Tegobe su bile nepodnošljive. Bez obzira gdje bila i šta radila. Kako sam samo sama bila!

Kad više nisam mogla izdržati teret svog bola i usamljenosti, neka mi Allah oprosti, stalno Ga za to molim, odlucila sam dignuti ruku na sebe i oduzeti život koji mi je Uzvišeni podario. Pokušala sam samoubojstvo više puta, ali nijednom nije uspjelo, Allahovom voljom, elhamdulillah. Nisam se bojala smrti, niti icega na ovome svijetu, otupila sam na sve. Jedino cega sam se bojala jeste provesti citav život bolesna, kao moja majka. To su bile najteže scene iz mog života, kada zaista ništa više nisam mogla uciniti da se dignem iz tog pakla. Vjera i islam su mi bili tako strani, ništa o tome nisam znala, ali sam citala nešto o religijama i jedino što me tada privlacilo jeste ideja o reinkarnaciji iz hinduizma. Toliko sam htjela vjerovati da cu nakon ovog imati neki normalan život. Ali, hvala Allahu, nisam ostala u toj vjeri kad me je On prosvijetlio.

Velika promjena u mom životu se pocela dešavati tek kada sam završila drugu godinu fakulteta, prije godinu dana. Prije toga nisam imala momka, jer su momci htjeli normalne cure, a ne nekoga poput mene. Ali, Allahovom voljom, srela sam jednog iskrenog muslimana, koji mi je postao prijatelj i koji je imao najznacajniji uticaj u mom povratku islamu.

Od samog pocetka je bio dobar prema meni, suosjecao je sa mojom patnjom iako nije znao ništa o meni. Uvijek me pozivao na caj, ali ja sam odbijala, jer se nisam družila s ljudima, niti išla na caj ili kafu. Bojala sam se ljudi zbog svog iskustva. Ali Allah je njemu podario beskrajnu strpljivost i malo – pomalo, naše prijateljstvo se razvilo i išli smo na caj jako cesto. Bio je prva osoba kojoj sam se pocela otvarati, oprezno i pažljivo, sa mnogo straha. Ali on je cekao, sa svojim toplim pogledom iz koje je izvirala istinska vjera u Allaha. Izbijala je iz njega poput svjetla i pocela je da osvjetljava moju beskrajnu tamu.

Jednom prilikom, desio mi se napad kojem je moj prijatelj prisustvovao. Niko me nikada nije uzeo na ruke, ali on me uzeo sa poda i proucio nešto. Umjesto osudivanja i mrkog pogleda, pogledao me je samilosno i rekao: „Ti si pod sihrom“. Sve moje tegobe, bolove, strahove, sve je srocio u jednoj rijeci za koju prije nisam cula. Nisam znala šta je sihr. Sljedeci put sam u njemu vidjela snagu kao nikada do tada. Pojavio se preda mnom i rekao „Idemo riješiti tvoj problem“.

Iako nisam znala ništa o tome, imala sam toliko povjerenja u njega, kao jedinu osobu koja mi je ikad poželjela pomoci i, uz Allahovu volju, odveo me je u jedno bosansko selo, gdje se nalazi najbolji bosanski centar za lijecenja od sihra. Tamo sam upoznala najiskrenijeg i najpoštenijeg hodžu koji se ovim poslom bavi i kojeg preporucam svim braci i sestrama koji imaju problema sa sihrom. Bio je to dug put, ali se, hvala Allahu, isplatio. Kada smo došli tamo, cula sam prvi put za rukju, za lijecenje Kur'anom, za džinne, za dejstvo Kur'ana na njih itd. Nisam ništa od toga razumjela, ali sam imala veliko povjerenje u prijatelja koji me tu doveo i na njegovu molbu-pristala sam probati.

Kada je rukja pocela, moje cijelo bice je preživjelo šok koji poznaju samo oni jadni ljudi koju su bili muceni od prokletog šejtana. Najteže mi je opisati taj doživljaj koji me zauvijek promijenio. Pored onog što mi se desilo, što je bio nesumnjiv dokaz da je sihr uništavao moj mladi život, ono što sam vidjela u tom centru svojim ocima, patnje drugih ljudi, otvorilo mi je oci odmah. Vidjela sam ženu koja je imala iste tegobe kao moja majka, na isti nacin joj se tijelo micalo i glava trzala. Nije bilo nikakve sumnje da moja mati nije psihicki bolesna, da nisu u pitanju geni, da nije u pitanju medicina, da je iza svega toga necija šejtanska ruka koja mi je oduzela majku i koja me natjerala na najgore misli, doživljaje i pokušaje samoubojstva. Ali Allah je veci od svega toga! I on izvodi na pravi put onoga koga on želi. Subhan Allah.

Nakon toga iskustva, vratila sam se kuci, progledavši potpuno. Nisam znala kako da to nekome prenesem, objasnim, kome prvo da kažem...Odlucila sam malo sacekati da nadem dokaze. Dogovorila sam se sa prijateljem da cu pretražiti kucu cim dodem i bilo šta sumnjivo sacuvati da skupa pogledamo i spalimo. Odmah sam, bez po muke, pronašla sihr podmetnut u mojoj sobi ispod jedne latice u ormaru. Bio je to nevjernicki, šejtanski sihr, gdje se, euzubillah, na puno listova ispasalo najljepših Kur'anskih ajeta, te se potopilo u ljudsku mokracu, da se ponizi Allahov govor, te umotano u puno kesa i cvorova. Dugo mi je trebalo da to odmotam. Kada sam otvorila, nevjerovatan smrad je okupirao cijelu sobu. Morala sam sve prozore otvoriti. bilo je tako užasnog smrada. A Allah je cist od onoga što rade.

Uz detaljno istraživanje došla sam do šokantnog saznanja. Moja nena je pravila sihr mojoj porodici. Mog oca je pretvorila u slijepca koji ne vidi ništa osim novca, mojoj majci je uzrokovala užasnu bolest, a meni ukrala mladost i zdravlje. Što je najgore od toga, najteže se ogriješila o Allaha, praveci taj širk. Unutar svog jastuka sam našla sihr zbog kojeg nijednu noc nisam spavala, niti sam bila spašena od bolova. Prikupivši dokaze, pokušala sam objelodaniti istinu, ali nevjernici, kakve god dokaze im pružali, kao što u samome Kur'anu Allah kaže, oni nece vjerovati. Moj otac je odbio vjerovati u sihr, jer je nevjernik. Moja majka nije povjerovala da je uzrok njezine bolesti sihr jer je nevjernica .

Iako sam bila jedina koja je progledala, iako su moji roditelji bili protiv toga, odmah sam odlucila vratiti se islamu, poceti klanjati i tražiti utocište u Stvoritelju jer me jedino on mogao zaštiti od tog zla. Odmah sam znala da moram izaci iz te kuce, ali nisam imala ništa. Ali Allah Milostivi, kroz svoju mudrost, poslao mi je spas.

Moj prijatelj, iskreni Allahov rob, koji je prošao što sam ja, bio pod sihrom u prošlosti i riješio ga se nakon što se vratio islamu, zaprosio me odmah. Uz Allahovu beskrajnu milost, odmah smo se vjencali, bez moje porodice, bez ikoga bližnjega, ali sam stekla novu porodicu, svog divnoga muža, i otišla iz te kuce par dana nakon otkrivanja istine. Moj otac nije htio htio priznati moju udaju za muslimana niti cuti o onome što sam mu pokušala dokazati da se desilo. Allah otvara oci onome kome on hoce, a kome nece, toga nitko ne može na ispravan put izvesti. Uz moje pokušaje, moj otac još uvijek dobija vjerovati. On ne priznaje zeta koji ne trci za novcem, koji nikada ne sjedi tamo gdje se pije, i koji nece da pije sa skupa s njim. Zato smo odbaceni. Molim Allaha da im otvori oci kao meni, iako me ne podržavaju, iako ne vjeruju, iako ponižavaju mene i mog muža i naš život, naše pokoravanje Uzvišenome Allahu.

I danas, nakon svega, na um mi padne moj stari život, pa mi nešto pritišce srce, ali brzo se abdestim i klanjam i sve izgleda drugacije. Dragi Allah mi je dao spas od silne boli i muka. Nastavit cu ici pravim putem do kraja svog života. Svoj najveci mir sam pronašla u namazu i nikad u svome životu nisam bila sretnija i spokojnija nego sada. Ne propuštam nijedan namaz dnevno i ništa mi nije teško. Cesto cujem muslimane, koji su bili u normalnim porodicama, kako im se ne ustaje na sabah ili su umorni da klanjaju jaciju, subhan Allah, i ne mogu se nacuditi.

Ja brojim dane do svog prvog mjeseca ramazana i skupljam marku po marku da moj muž i ja ove godine odemo na hadždž, insha Allah. Cesto se desi da nemamo novca za mnoge stvari koje sam prije imala, ali od silne bolesti, ništa od tog nisam imala. Više volim svog Allaha i jednu lepinu dnevno, nego sav luksuz koji moj otac ima, slijep i bolestan. Otac me natjerao da upišem žurnalistiku, ali sam napustila taj fakultet. Ove godine, insha Allah, namjeravam upisati Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i nastaviti svoj put u islamu.

Ne mogu se dovoljno zahvaliti Allahu za neizmjernu milost i uputu. Ovaj tekst posvecujem svome mužu, preko kojeg me Allah spasio. Allah ga nagradio i cuvao zauvijek naš divni brak, slogu i ljubav koju, elhamdulillah, napokon imam u svojoj kuci. A sva slava i hvala pripadaju samo Allahu, Gospodaru Svjetova.

Preuzeto sa stranice n-um.