Esselamu alejkum!
--Pokajanje jedne oboljele osobe
--------------------------------------------------------------------------------
Iskreno pokajanje Allahu Svemogucem
Ovo je interesantno kazivanje o snazi tevbe, iskrenog pokajanja Allahu, dž.š. Marokanka Layla Al Helw oboljela je od raka i ljekari više nisu bili u mogućnosti da je liječe.
Najbolji specijalisti Evrope nisu imali nade u njeno ozdravljenje, čak je i sama Layla izgubila svaku nadu, međuim, Allah, Hvaljen i neka je Uzvišen On, proviđa.
Prepuštamo vas sestri Lejli da vam kaže sve o sebi.
Storija o povećanju imana, ispričana vlastitim riječima, preuzeta je iz knjige “Oni koji su se pokajali Allahu”, obljavljena je na francuskom jeziku a autor je Ibrahim Abdullah el Hazemi.
Lejla kazuje:
Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest – rak, svako zna da je i samo spominjanje imena te bolesti zastrašujuće. Moje vjerovanje u Allaha bilo je slabo. U potpunosti sam zastranila od sjećanja na Allaha, dž.š, i smatrala sam da će ljepota i zdravlje trajati cijeli život. Nikada nisam ni pomišljala da ću oboljeti od bolesti poput raka. I tako, kada sam saznala za bolest koja je u meni, to me tako jako potreslo, iz dubine duše. ...
Razmišljala sam o bježanju. Ali gdje? Gdje mogu pobjeći od bolesti koja se nalazi u meni? Čak sam pomišljala na samoubistvo! Međutim, mnogo sam voljela svog muža i djecu. Nisam ni razmišljala o Allahovoj kazni ako počinim takav grijeh, jer, kao što sam rekla, bila sam daleko od sjećanja na Allaha. Allahova je volja bila da ta bolest bude razlog mojoj uputi, također i razlog za uputu mnogo ljudi.
Otišla sam u Belgiju gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su kazali mom mužu da mi prvo moraju ukloniti dojke, potom da moram ići na određene terapije. Znala sam da će te terapije uzrokovati opadanje kose, da će moje trepavice i obrve nestati, da će to uzrokovati pojavu brade na mom licu i učiniti da mi nokti i zubi počnu otpadati. Tako sam u potpunosti odbacila tu soluciju. “Radije ću umrijeti sa svojim dojkama, zubima i sa svime onim s čime me je Allah stvorio nego živjeti bez toga.” – kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi dadnu drugu terapiju koja je manje efketna i oni su to i učinili.
Vratila sam se nazad u Maroko. Išla sam na terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu što me je činilo veoma sretnom. Razmišljala sam: možda su ljekari pogriješili i možda ja nemam rak. Međutim, nakon šest mjeseci, počela sam naglo mršaviti, moja boja se počela mijenjati i osjećala sam konstantni bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, i to sam i učinila. Tamo u Belgiji sam naišla na katastrofu! Ljekari su rekli mom mužu da se bolest raširila cijelim mojim tijelom, da su pluća u potupnosti inficirana, i da sada nemaju nikakvog rješenja za moj slučaj. Kazali su:
“Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre.” Moj muž bio je šokiran... i, umjesto, odlaska nazad u Maroko, otišli smo u Francusku, miseći da ćemo tamo naći neko riješenje. Ali, u Francuskoj ništa više od onoga na što smo naišli u Belgiji. Konačno, odlučili smo da odemo u bolnicu i da odem na operaciju odstranjivanja dojki i da nastavim s jakom terapijom (koju su ljekari ranije propisali).
Međutim, moj suprug je razmišljao o nečemu na što smo uvijek zaboravljali – žalosno, na nešto što je uvijek bilo previše daleko od naših misli. Allah, dž.š, je nadahnuo mog supruga da me odvede Allahovoj Svetoj kući u Meki. Možda možemo stati pred Allaha i zamoliti ga da nam pomogne da pronađemo izlaz iz tog problema.
Napustili smo Pariz izgovarajući: “Allahu Ekber, La ilahe illallah” (Allah je najveći, Nema boga osim Allaha). Bila sam veoma sretna jer bilo je to prvi put da posjetim Allahovu Svetu kuću i da vidim Kabu.
Ponijela sam primjerak Kur'ana iz Pariza, prije ga čak nisam ni imala sa sobom. I krenuli smo za Meku. Kada sam ušla u Svetu džamiju i prvi put vidjela Kabu mnogo sam plakala – prizor, mjesto na kojem su klanjali Allahovi poslanici, Sveta džamija, mnoštvo muslimana, Veličanstvenost, Darežljivost i Čista Milostivost mog Gospodara, Allaha...
Plakala sam jer se sa svim tim nisam mogla lahko suočiti, jer sam žalila za svim prošlim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i traženja Allahove pomoći.
Kazala sam: “O, Gospodaru, ljekari su bili nemoćni da me izliječe....Ti imaš lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zaključana. Ništa mi nije ostalo nego da tražim pred Tvojim vratima, Molim te Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!” Nastavila sam klanjati i upućivati Allahu dove dok sam obilazila Kabu. Molila sam ga da me ne razočara i vrati praznih ruku. Kao što sam ranije kazala, u potpunosti sam zastranila kada je bila u pitanju Allahova vjera.
Tamo sam otišla i do učenjaka i zamolila ih da me upute na neke knjižice i dove koje lahko mogu čitati. Savjetovali su mi da učim što više mogu iz Kur'ana. Također su mi savjetovali da što više činim “tedhallu” sa zemzem vodom. (Tedhalla: je piti velike količine vode dok voda ne dođe do rebara). Također su mi savjetovali da mnogo spominjem Allaha i da donosim salavate na Poslanika, a.s. Na Allahovom svetom mjestu sam se osjećala veoma mirno i opušteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da se ne vraćam nazad u hotel i da ostanem u Haremu cijelo vrijeme. On mi je dao svoje dopuštenje.
U Haremu su pored mene bile neke sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele kako mnogo plačem. Pitale su me za razlog. Kazala sam im da prije nego što sam došla u Allahovu kuću, nikad nisam mislila da ću je toliko mnogo zavoljeti. Također sam im kazala da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napuštale. Također su dobile dozovole od svojih muževa da ostanu sa mnom u džamiji.
Rijetko smo spavale. Jele smo male količine hrane, ali smo pile mnogo vode zemzem. I kao što je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono zašto se pije, ako je piješ s namjerom da se izliječiš, Allah, dž.š, će te izliječiti. Ako je piješ zbog žeđi, Allah, dž.š, će ti ugasiti žeđ... itd.” Tada nisam osjećala glad. Nastavila smo obavljati tavaf i mnogo učiti Kur'an. Na taj način provodila smo dane i noći. Kada sam došla u Allahovu kuću bila sam veoma mršava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja.
To je bilo zbog toga što se rak proširio po čitavom gornjem dijelu mojih grudi. Sestre su me neumorno molile da operem gornji dio svog tjela zemzem vodom, ali ja sam se čak bojala da taj dio tijela i dodirnem. Bojala sam se podsjećanja na svoju bolest, jer će tada bolest okupirati moje misli, umjesto da se sjećam Allaha i da mu se predam u potpunosti.
Od tada sam stalno prala svoje tjelo, bez direktnog doticanja dijela koji je bio pogođen rakom. Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da cijelo tijelo polijem i operem zemzem vodom. Na početku sam odbila. Međutim, osjetila sam da me nešto tjera da to učinim. Polahko sam pokušavala preći preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala, preko grudi. Ponovno sam se uplašila, ali sam opet osjetila silu koja me tjera da još jednom pokušam. Oklijevala sam.
Nakon trećeg pokušaja, prisilila sam svoju ruku da pređe preko gornjeg dijela tijela i, konačno, preko grudi! Nešto nevjerovatno se desilo – nije bilo oteklina od krvi i gnoja.!!!
Nisam mogla vjerovati u ono što sam osjetila. Prešla sam preko svojih grudi još jednom, bila je istina! Da, to je bila istina! Zadrhtala sam. Sjetila sam se da je Allah kadar učiniti što god On hoće. Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tjelo svojom rukom i pogleda ima li oteklina. Ona je to učinila i one su potom povikale: «Allahu Ekber! Allahu Ekber!» Otrčala sam svom suprugu u hotel, podigla sam svoju košulju i kazala:
“Pogledaj Allahove Milosti!” Rekla sam mu šta se desilo i on nije mogao da u to povjeruje. Plakao je neprestano. Kazao je: “Znaš li da su se ljekari zaklinjali da ćeš umrijeti u roku od tri sedmice?” Ja sam im odgovorio: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna šta nam budućnost donosi osim Njega. Ostali smo u Svetoj Allahovoj kući jednu sedmicu, zahvaljivala sam Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otišli da posjetimo Poslanikovu džamiju u Medini.
Nakon toga smo otputovali u Francusku.
Tamo, ljekari su bili zbunjeni i iznenađeni do ludila. “Jesi li ti ista ona osoba” – pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, a ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plašim ničega osim Allaha, dž.š. Sudbina dolazi od Njega. Kazali su mi da sam ja veoma čudan slučaj. Oni su izrazili želju da me ponovno pregledaju.
Uradili su to ponovno, i nisu ništa našli. Prije, jedva da sam mogla disati od nateklina. Međutim kada sam otišla u Allahovu Svetu kuću i zamolila ga da me izliječi, rak je u potpunosti nestao. Potražila sam knjige iz Poslanikove biografije, čitala sam ih i mnogo plakala. Plakala sam žaleći za svim što sam propustila u životu. Propustila sam imati ljubav spram Allaha i Njegovog Poslanika.
Ja, ponizni rob Allahov, koji je trabalo da voli Allaha cijelom svojom dušom, trošila sam svoju ljubav, kroz sve ove godine, na beznačajne stvari ovoga svijeta. Plakala sam za vremenom koje sam protračila daleko od Allaha, mog Stvoritelja, za vremenom koje svi treba da utrošimo u obožavanje Allaha, istinski Ga voleći, izražavajući ljubav spram Njegovog Poslanika, slijeđenjem njegovog plemenitog uzora, njegovog sunneta.
Molim Allaha da oprosti meni, mome suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!
POKAJANJE JEDNE OBOLJELE OSOBE
Moderatori: Haris, EMIRgr, Yassin
We aleykum salam!!
Elhamdu lillah, velika je dobrota Allahova nad robovima svojim.Medjutim ja iskreno da kazem, tu pricu sam prije procitala i prvo sto mi je palo na um jeste:da li bi ta zena tako povjerovala u Allaha da je ostala bolesna, tj Allah swta ,nekad za neku molitvu nas nagradi na onom svijetu i ne na ovom, ali On je i dalje Samilostiv i Milostiv.
Sjetila sam se veliki broj brache i sestara koji su bolesni citav svoj zivot , pa uprkos cinjenici da se nisu izlijecili vjeruju citavim srcem u Njega.Da joj Allah swta povrati bolest da li bi isto tako lijepo i jako vjerovala?
halalite al ja se vise divim onima koji vjeruju a u bjedi su i bolesti i nesrechi, pa svejedno vjeruju, prihvatajuchi svoju sudbinu ,znajuchi da je od Allaha.
salam aleykum
Elhamdu lillah, velika je dobrota Allahova nad robovima svojim.Medjutim ja iskreno da kazem, tu pricu sam prije procitala i prvo sto mi je palo na um jeste:da li bi ta zena tako povjerovala u Allaha da je ostala bolesna, tj Allah swta ,nekad za neku molitvu nas nagradi na onom svijetu i ne na ovom, ali On je i dalje Samilostiv i Milostiv.
Sjetila sam se veliki broj brache i sestara koji su bolesni citav svoj zivot , pa uprkos cinjenici da se nisu izlijecili vjeruju citavim srcem u Njega.Da joj Allah swta povrati bolest da li bi isto tako lijepo i jako vjerovala?
halalite al ja se vise divim onima koji vjeruju a u bjedi su i bolesti i nesrechi, pa svejedno vjeruju, prihvatajuchi svoju sudbinu ,znajuchi da je od Allaha.
salam aleykum
--------------------------------------------------------------------------------
“Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.”Mršteci se odgovorih joj: “Imam još citav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.”
Imala sam sestru koja je vecinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je ucila Kur´an. Ako bih je tražila, mogla bih je naci na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku’u, ili na sedždi ili kako, podignutih ruku prema nebesima, upucuje dove Gospodaru nebesa i Zemlje. Takva je bila jutrom i veceri, kao i sredinom noci, te dok bi obavljala nocni namaz. Nije napuštala ibadete, niti se zamarala. Ja sam joj sušta suprotnost. Pratila sam modne casopise i gubila vrijeme citajuci knjige o romanticnim ljubavima mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvecivala sam video-kasetama i televiziji.Tog jutra, veoma važnog za mene, ugasila sam video-rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku zacuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžida. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajuci na djelo koje je vrednije od spavanja. Medutim, pored toga, legoh u postelju.Do mene je došao topli glas moje sestre Munevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.”Mršteci se odgovorih joj: “Imam još citav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.”“Dodi i sjedi pokraj mene,” rece mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjecajuci iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?”
Tihim glasom proucila je ajet: “Svako živo bice ce smrt okusiti i samo na Sudnjem danu dobit cete u potpunosti plate vaše...” (Kur’an).Nakratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?Odgovorih: “Naravno da vjerujem.”“Da li vjeruješ da ceš polagati racun za svaki mali i veliki grijeh?”Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta, a isto tako i život je dug.”Zacudena naivnošcu moga odgovora rece: “O, sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlada od tebe, a preselila je u saobracajnoj nesreci?”Pocela mi je nabrajati i druge slucajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište covjeka. Godine nisu mjerilo smrti.”
Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrcu. Mislila sam da cemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.”
Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo.”Vjerovatno cu ove godine ici na dalek put... na drugo mjesto... možda, o, Lejla... životi su u Allahovoj ruci...” Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na cinjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno nece još dugo živjeti. Medutim, ko ju je obavijestio o tome... ili je to ona pretpostavljala?Upitala sam je: “Šta ti je? O cemu razmišljaš?”
Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako! Možda cu duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ceš ti živjeti? Možda još 20 godina...ili 40. A šta onda? Medu nama nema razlike, jer cemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi cula govor Allaha, s.v.t.:”... i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao ono što je želio.”
Dok sam odlazila od nje, u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put...nemoj zaboraviti namaz...”Osam je sati ujutro. Cujem kucanje na vratima. Ovo nije uobicajeno vrijeme mog budenja. Cujem plac, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?”Uskoro saznadoh da se Muneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu.“Allahovi smo i Njemu se vracamo!” odzvanja po kuci.
Majka uci dove: “Allahu, olakšaj Muneveri. Uvijek je bila dobra i pokorna kci. Nikada je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze. Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kuci. Ubrzo poceše dolaziti rodaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuca je sve punija.
Ali, ja znam samo jedno - Munevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “O, Bože! Gdje sam to ja? Šta se dogada?” Nisam bila u stanju više ni da placem. Obavijestiše me da otac želi da se posljednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno celo. Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjecala rijeci koje mi je cesto navodila:
“...I noga se za nogu savije. Tog dana ce Gospodaru tvome priveden biti.”
Te veceri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige. Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, cije su oci suzile dok bi mi duge noci skretala pažnju na smrt i polaganje racuna.
Allahu se utjecemo i od Njega pomoc tražimo. Ovo joj je prva noc u kaburu. “Molim Te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je ucila, a ovo je njena sedžada. Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da ce je cuvati za svoga muža kada se uda.”
Sjetila sam se nje i grcevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je ucvrsti u kaburu kao što je i ona molila.
Odjednom upitam samu sebe:
“Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Šta bi bila moja sudbina? Da li Džennet ili vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me obuzeo. Suze su lile još jace.
“ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!!”
Cula sam sabahski ezan. Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove rijeci, osjecala sam smirenost u duši. Ogrnula sam svoj ogrtac i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio posljednji namaz.
Od tada, kada osvanem, ne ocekujem da cu zanociti, a kada zanocim, ne ocekujem da cu osvanuti.
Hvala Allahu, Uzvišenom.
“Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.”Mršteci se odgovorih joj: “Imam još citav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.”
Imala sam sestru koja je vecinu svog vremena provodila u ibadetu. Stalno je ucila Kur´an. Ako bih je tražila, mogla bih je naci na mjestu na kome je obavljala namaz. Vidjela bih je na ruku’u, ili na sedždi ili kako, podignutih ruku prema nebesima, upucuje dove Gospodaru nebesa i Zemlje. Takva je bila jutrom i veceri, kao i sredinom noci, te dok bi obavljala nocni namaz. Nije napuštala ibadete, niti se zamarala. Ja sam joj sušta suprotnost. Pratila sam modne casopise i gubila vrijeme citajuci knjige o romanticnim ljubavima mladih ljudi. Veliki dio svog slobodnog vremena posvecivala sam video-kasetama i televiziji.Tog jutra, veoma važnog za mene, ugasila sam video-rekorder nakon tri sata gledanja raznih filmova. U tom trenutku zacuh sabahski ezan koji razli svoj zov sa munare obližnjeg mesdžida. Glas mujezina je odzvanjao kroz sabahski sumrak pozivajuci na djelo koje je vrednije od spavanja. Medutim, pored toga, legoh u postelju.Do mene je došao topli glas moje sestre Munevere: “Nemoj spavati dok ne klanjaš sabah.”Mršteci se odgovorih joj: “Imam još citav sat vremena do zore. Ovo je bio tek prvi sabahski ezan.”“Dodi i sjedi pokraj mene,” rece mi šapatom kojim je govorila otkako ju je opaka bolest bacila u postelju. Osjecajuci iskrenost i dobrotu njena glasa, odazvah se njenom pozivu: “Evo, sjela sam. Šta želiš?”
Tihim glasom proucila je ajet: “Svako živo bice ce smrt okusiti i samo na Sudnjem danu dobit cete u potpunosti plate vaše...” (Kur’an).Nakratko je zastala, a zatim me upita: “Da li vjeruješ u smrt?Odgovorih: “Naravno da vjerujem.”“Da li vjeruješ da ceš polagati racun za svaki mali i veliki grijeh?”Rekoh: “Naravno, ali Allah je Milostiv i mnogo prašta, a isto tako i život je dug.”Zacudena naivnošcu moga odgovora rece: “O, sestro! Zar se zaista ne bojiš iznenadnog dolaska smrti?! Zar nisi vidjela Mejru koja je bila mlada od tebe, a preselila je u saobracajnoj nesreci?”Pocela mi je nabrajati i druge slucajeve ljudi kojima je smrt došla u njihovoj mladosti, rekavši na kraju: “Smrt ne poznaje godište covjeka. Godine nisu mjerilo smrti.”
Odgovorih joj preplašeno, jer je njena soba bila u mraku: “Znaš da se bojim mraka i još me plašiš smrcu. Mislila sam da cemo govoriti o putovanju u toku ovog godišnjeg odmora.”
Iznenada njen glas postade promukao, tako da mi je srce zadrhtalo.”Vjerovatno cu ove godine ici na dalek put... na drugo mjesto... možda, o, Lejla... životi su u Allahovoj ruci...” Puno je plakala. Pomislila sam na njenu opaku bolest i na cinjenicu da su doktori tajno skrenuli pažnju mome ocu da ona vjerovatno nece još dugo živjeti. Medutim, ko ju je obavijestio o tome... ili je to ona pretpostavljala?Upitala sam je: “Šta ti je? O cemu razmišljaš?”
Progovorila je ovaj put snažnim glasom: “Možda misliš da ovo govorim zato što sam bolesna? Nikako! Možda cu duže živjeti od onih koji su zdraviji od mene. Dokle ceš ti živjeti? Možda još 20 godina...ili 40. A šta onda? Medu nama nema razlike, jer cemo svi krenuti na dalek put i ostaviti ovaj dunjaluk da bismo ušli u Džennet ili vatru. Zar nisi cula govor Allaha, s.v.t.:”... i ko bude od vatre udaljen i u Džennet uveden - taj je postigao ono što je želio.”
Dok sam odlazila od nje, u ušima mi je odzvanjao njen glas: “Neka ti Allah ukaže na pravi put...nemoj zaboraviti namaz...”Osam je sati ujutro. Cujem kucanje na vratima. Ovo nije uobicajeno vrijeme mog budenja. Cujem plac, tužne glasove. Sva uplašena pitam: “Šta se desilo?”Uskoro saznadoh da se Muneverino stanje pogoršalo i da je otac otišao s njom u bolnicu.“Allahovi smo i Njemu se vracamo!” odzvanja po kuci.
Majka uci dove: “Allahu, olakšaj Muneveri. Uvijek je bila dobra i pokorna kci. Nikada je nisam vidjela da gubi vrijeme.” Nije mogla sakriti suze. Sa zalaskom sunca tog tužnog dana zavlada tišina u našoj kuci. Ubrzo poceše dolaziti rodaci i prijatelji. Glasovi se pomiješaše. Kuca je sve punija.
Ali, ja znam samo jedno - Munevera je umrla. Nisam više mogla razlikovati one koji su došli. Ne znam ni šta su govorili. Misli su mi kružile kao talasi po uzburkanom moru: “O, Bože! Gdje sam to ja? Šta se dogada?” Nisam bila u stanju više ni da placem. Obavijestiše me da otac želi da se posljednji put oprostim sa sestrom. Poljubila sam njeno hladno celo. Dok sam je gledala ispruženu na smrtnoj postelji, samo bih se sjecala rijeci koje mi je cesto navodila:
“...I noga se za nogu savije. Tog dana ce Gospodaru tvome priveden biti.”
Te veceri sam dugo sjedila na mjestu gdje bi ona obavljala namaz. Tada sam se sjetila koliko su je brinule moje brige. Sjetila sam se ko bi pomogao u otklanjanju mojih problema, ko je dovio Allahu za moju uputu, cije su oci suzile dok bi mi duge noci skretala pažnju na smrt i polaganje racuna.
Allahu se utjecemo i od Njega pomoc tražimo. Ovo joj je prva noc u kaburu. “Molim Te, Bože, smiluj joj se i osvijetli joj kabur. Ovo je Mushaf iz kojeg je ucila, a ovo je njena sedžada. Tu je i njena prelijepa haljina za koju mi je rekla da ce je cuvati za svoga muža kada se uda.”
Sjetila sam se nje i grcevito sam zaplakala nad izgubljenim danima. Molila sam Allaha da mi oprosti ono što je prošlo i da mi se smiluje. Molila sam Allaha da je ucvrsti u kaburu kao što je i ona molila.
Odjednom upitam samu sebe:
“Šta bi bilo da sam ja ta koja je umrla? Šta bi bila moja sudbina? Da li Džennet ili vatra?” Nisam smjela tražiti odgovor na ova pitanja zbog straha koji me obuzeo. Suze su lile još jace.
“ALLAHU EKBER!!! ALLAHU EKBER!!!”
Cula sam sabahski ezan. Ovaj put ga nisam zanemarila. Dok sam ponavljala mujezinove rijeci, osjecala sam smirenost u duši. Ogrnula sam svoj ogrtac i ustala da klanjam sabah. Klanjala sam namaz kao onaj koji se oprašta od dunjaluka. Klanjala sam namaz kao što ga je i moja sestra klanjala. To joj je bio posljednji namaz.
Od tada, kada osvanem, ne ocekujem da cu zanociti, a kada zanocim, ne ocekujem da cu osvanuti.
Hvala Allahu, Uzvišenom.