“Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli.” (El-Bekare, 186)
“Gospodar vaš je rekao: - Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)
Kur’an je Božija, dž.š., Objava, Riječ i Uputa. On je putokaz ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Objavljivan je Muhammedu, s.a.v.s., u vremenskom periodu od dvadest i tri godine njegove poslaničke misije. Prenesen je i sačuvan putem mutevatir predaje koja s naučne strane ne ostavlja ni najmanje sumnje u autentičnost onoga što se prenosi. Tako je svaka kur’anska riječ sačuvana baš onako kako je objavljena i muslimani imaju u potpunosti sačuvan izvornik svoje svete knjige.
Kur’an je Božiji, dž.š., govor koji je upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću... To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu dž.š., o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd...
To je Knjiga koju je Allah opisao na sljedeći način: 'A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.' (El-Maide, 15-16)
'Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (Ez-Zumer, 23.)
Allah, dž. š., objavio je Kur'an da bude “objašnjenje za sve; i uputa i milost i radosna vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.' (En-Nahl, 89)
Sa objavljivanjem Kur'ana postavljeni su temelji vjerovanja (akaida) i osnove islamskog vjerozakona (šerijata), kao i opća načela islama, tj. njegovi osnovni principi u vjerskom, ideološkom, zakonodavom i moralnom pogledu.
Dova u svjetu Kur'ana
Moderatori: Haris, EMIRgr, Yassin
Kur’an - knjiga dova
Evidentno je da Kur’an, pored svega navedenog, u sebi sadrži mnoštvo dova. Riječ dova (ar. du’ã) na bosanskome jeziku ima sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba.
Ako bi se kazalo da je Kur’an, između ostalog, knjiga dova – takva konstatacija bila bi tačna. Evo nekoliko primjera:
Prva kur’anska sura (El-Fatiha ili Fatiha) ustvari je jedna predivna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari uputu na Pravi put. “Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si Blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (El-Fatiha, 1-7)
Najduža kur’anska sura (El-Bekare) završava se takođe divnom molbom (dovom) Svevišnjem: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo! Ne tovari na nas breme kao što si tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (El-Bekare, 286)
Na početku treće kur’anske sure nalazi se sljedeća dova: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost, Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti sve ljude na dan u koji nema nikakve sumnje!” (Ali ’Imran, 8-9) Pred kraj ove sure nalazi se dova onih koje Kur’an opisuje sa “ulu-l-elbãb” (razumom obdareni); oni se mnogo sjećaju Allaha i oni razmišljaju: Oni, također, mole: “Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti.” (Ali ’Imrãn, 193-194)
U kur’anske dove spadaju i molbe koje su upućivali Allahovi poslanici kao i ljudi koji su opisani kao istinski vjernici. Primjer za to su sljedeće dove:
Dova Adema, ’alejhi-s-selam, i njegove supruge koji su nakon počinjenog grijeha molili za oprost: “Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!” (El-A’raf, 23)
Dova Ibrahima, ’alejhi-s-selam: “Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 40-41)
Dova Zekerijjã’a, ’alejhi-s-selam, koji je u poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlãda: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali ’Imran, 38 )
Dova Junusa, ’alejhi-s-selam: (Lã ilãhe illã ente subhãneke inni kuntu mine-z-zãlimin) “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbijã’, 87)
Dova ibãdu-r-Rahmãn-a (Allahovih istinskih robova): “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište. Gospodaru naš, popdari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiiti u nas ugledaju!” (El-Furkãn, 65, 74)
Interesantno je da su dvije posljednje sure u Kur’anu časnom, također, u kontekstu dove jer se u njima traži Allahovo utočište i zaštita. U suri El-Felek (Svitanje) kaže se: “Reci: - Utičem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnje sije, i od zla zavidljivca kada zavist ne krije!” A u suri En-Nãs (Ljudi) traži se Allahova zaštita: “Reci: - Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinova i ljudi!”
Kur’an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. To, po sebi, dovoljno govori o važnosti dove u životu vjernika.
Evidentno je da Kur’an, pored svega navedenog, u sebi sadrži mnoštvo dova. Riječ dova (ar. du’ã) na bosanskome jeziku ima sljedeća značenja: zov, poziv, dozivanje, prizivanje, molitva, moljenje, molba.
Ako bi se kazalo da je Kur’an, između ostalog, knjiga dova – takva konstatacija bila bi tačna. Evo nekoliko primjera:
Prva kur’anska sura (El-Fatiha ili Fatiha) ustvari je jedna predivna dova. Njome se moli Svevišnji Stvoritelj da podari uputu na Pravi put. “Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom, Vladaru Dana sudnjega! Samo Tebe obožavamo i jedino od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, put onih kojima si Blagodat darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali!” (El-Fatiha, 1-7)
Najduža kur’anska sura (El-Bekare) završava se takođe divnom molbom (dovom) Svevišnjem: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nešto nehotice učinimo! Ne tovari na nas breme kao što si tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (El-Bekare, 286)
Na početku treće kur’anske sure nalazi se sljedeća dova: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu kad si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost, Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! Gospodaru naš, Ti ćeš sakupiti sve ljude na dan u koji nema nikakve sumnje!” (Ali ’Imran, 8-9) Pred kraj ove sure nalazi se dova onih koje Kur’an opisuje sa “ulu-l-elbãb” (razumom obdareni); oni se mnogo sjećaju Allaha i oni razmišljaju: Oni, također, mole: “Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru: ’Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti.” (Ali ’Imrãn, 193-194)
U kur’anske dove spadaju i molbe koje su upućivali Allahovi poslanici kao i ljudi koji su opisani kao istinski vjernici. Primjer za to su sljedeće dove:
Dova Adema, ’alejhi-s-selam, i njegove supruge koji su nakon počinjenog grijeha molili za oprost: “Gospodaru naš, sami smo sebi nepravdu učinili, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni!” (El-A’raf, 23)
Dova Ibrahima, ’alejhi-s-selam: “Gospodaru moj, daj da ja i (neki) potomci moji obavljamo namaz; Gospodaru naš, Ti usliši molbu (dovu) moju! Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 40-41)
Dova Zekerijjã’a, ’alejhi-s-selam, koji je u poznim godinama molio Stvoritelja da mu podari evlãda: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!” (Ali ’Imran, 38 )
Dova Junusa, ’alejhi-s-selam: (Lã ilãhe illã ente subhãneke inni kuntu mine-z-zãlimin) “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” (El-Enbijã’, 87)
Dova ibãdu-r-Rahmãn-a (Allahovih istinskih robova): “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u Džehennemu, jer je patnja u njemu, doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište. Gospodaru naš, popdari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiiti u nas ugledaju!” (El-Furkãn, 65, 74)
Interesantno je da su dvije posljednje sure u Kur’anu časnom, također, u kontekstu dove jer se u njima traži Allahovo utočište i zaštita. U suri El-Felek (Svitanje) kaže se: “Reci: - Utičem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara, i od zla mrkle noći kada razastre tmine, i od zla smutljivca kada smutnje sije, i od zla zavidljivca kada zavist ne krije!” A u suri En-Nãs (Ljudi) traži se Allahova zaštita: “Reci: - Tražim zaštitu Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla šejtana napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi – od džinova i ljudi!”
Kur’an je, dakle, počeo dovom, u sebi sadrži mnoštvo dova i završava dovom. To, po sebi, dovoljno govori o važnosti dove u životu vjernika.
Dova je kur’anski imperativ
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, dž.š., odabranike koji su mnogo dove činili te se u njih treba ugledati, već je dovu postavio u kategoriju onih stvari koje je Svevišnji Stvoritelj naredio. To je jasno vidi u sljedećim kur’anskim tekstovima:
“Gospodar vaš je rekao: - Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)
“Molite Gospodaru svog (dovu Mu činite) skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! Uistinu, On ne voli one koji prelaze granice onoga što je pravedno. Zato, ne širite pokvarenost po Zemlji nakon što je ona tako dobro uređena. I molite Ga s bojaznošću i nadom. Allahova milost je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (El-A’rãf, 55)
“Reci: - Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, njegova su imena najljepša.” (El-Isrã’, 110)
“Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko!” (Gãfir, 14)
U svim navedenim ajetima upotrijebljen je imperativ glagola de’ã – jed’u (ud’u) što znači: zovite, molite, prizivajte, dovu činite…
Kur’an ističe da Svevišnji Allah posvećuje pažnju ljudima isključivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove (svjesne) ovisnosti o Njemu i Njegovoj Volji. U posljednjem ajetu sure El-Furkan se kaže: “Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
Svejedno da li ćemo riječ du’ã koja je upotrijebljena u ovom ajetu razumjeti u njenom izvornom jezičkom značenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili ćemo to protumačiti u smislu ibãdeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (dove) kroz koje se očituje sićušnost i ništavnost stvorenog i Veličina i Moć Stvoritelja.
Kur’an ne samo da je preporučio dovu putem ukazivanja na Allahove, dž.š., odabranike koji su mnogo dove činili te se u njih treba ugledati, već je dovu postavio u kategoriju onih stvari koje je Svevišnji Stvoritelj naredio. To je jasno vidi u sljedećim kur’anskim tekstovima:
“Gospodar vaš je rekao: - Zovite Me (dovu Mi činite), Ja ću vam se odazvati! Uistinu! Oni koji se budu oholili prema obožavanju Mom, ući će u Džehennem poniženi.” (Gafir, 60)
“Molite Gospodaru svog (dovu Mu činite) skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)! Uistinu, On ne voli one koji prelaze granice onoga što je pravedno. Zato, ne širite pokvarenost po Zemlji nakon što je ona tako dobro uređena. I molite Ga s bojaznošću i nadom. Allahova milost je doista blizu onih koji dobra djela čine.” (El-A’rãf, 55)
“Reci: - Zovite: ’Allah’ ili zovite: ’Milostivi’, a kako god Ga budete zvali, njegova su imena najljepša.” (El-Isrã’, 110)
“Molite se Allahu (dovu mu činite), iskreno Mu ispovijedajući vjeru – pa makar to nevjernicima bilo mrsko!” (Gãfir, 14)
U svim navedenim ajetima upotrijebljen je imperativ glagola de’ã – jed’u (ud’u) što znači: zovite, molite, prizivajte, dovu činite…
Kur’an ističe da Svevišnji Allah posvećuje pažnju ljudima isključivo zbog njihovih dova (moljenja) koja su pokazatelj njihove (svjesne) ovisnosti o Njemu i Njegovoj Volji. U posljednjem ajetu sure El-Furkan se kaže: “Reci: - Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše dove.” (El-Furkan, 77)
Svejedno da li ćemo riječ du’ã koja je upotrijebljena u ovom ajetu razumjeti u njenom izvornom jezičkom značenju (a ono se odnosi upravo na dovu, moljenje) ili ćemo to protumačiti u smislu ibãdeta (robovanja), jer nema pravog robovanja bez svjesnog i skrušenog moljenja (dove) kroz koje se očituje sićušnost i ništavnost stvorenog i Veličina i Moć Stvoritelja.
Dova je čovjekova potreba
Kur’an upućuje moljenju kao jednom od glavnih oblika obraćanja čovjeka svome Stvoritelju. Riječ salãt (namaz, molitva) u etimološkom pogledu ima značenje dove – tvrde brojni autoriteti arapske jezikoslovne znanosti. Dakle, pet dnevnih namaza koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki ustvari predstavljaju dovu koju vjerni upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje Fatihe na svakom rekjatu propisanih molitvi (namaza) ima svoj puni smisao, jer Fatiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an jasno govori u mnogo svojih tekstova.
Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., u jednom hadisu je rekao: (Ed-Du’ãu muhhu-l-’ibãdeti), “Dova je srž ibãdeta (robovanja).” U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: (Ed-Du’ãu huve-l-’ibãdetu), “Dova – to je ibãdet!”
Iz spomenutog hadisa proizilazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibãdet svome Stvoritelju. Ibãdet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibãdeta je – kako se navodi u ovom hadisu - dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Moljenje je jezgra svijesti i zamišljanja, način odnosa roba prema Gospodaru. Ono prodire u najdublje predjele bića i oblikuje osjećanje i mišljenje pa se njime usredsređenja na vlastito jastvo prevode u čovjekovo okretanje Bogu i potčinjavanje Volji Njegovoj.
Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibãdeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude.
Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže: “Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znaće oni!” (El-’Ankebut, 65-66)
“Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.” (Junus, 12)
Kur’an upućuje moljenju kao jednom od glavnih oblika obraćanja čovjeka svome Stvoritelju. Riječ salãt (namaz, molitva) u etimološkom pogledu ima značenje dove – tvrde brojni autoriteti arapske jezikoslovne znanosti. Dakle, pet dnevnih namaza koji su obligatna vjerska dužnost svakom pametnom i punoljetnom muslimanu i muslimanki ustvari predstavljaju dovu koju vjerni upućuju svome Stvoritelju. Obavezno učenje Fatihe na svakom rekjatu propisanih molitvi (namaza) ima svoj puni smisao, jer Fatiha je predivna dova kojom se traži Allahova uputa i milost.
Kur’an naučava da je svrha postojanja čovjeka na ovom svijetu spoznaja Allaha Uzvišenog i robovanje isključivo Njemu, uz izgradnju ovog svijeta shodno Njegovom zadovoljstvu. O tome Kur’an jasno govori u mnogo svojih tekstova.
Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., u jednom hadisu je rekao: (Ed-Du’ãu muhhu-l-’ibãdeti), “Dova je srž ibãdeta (robovanja).” U drugoj verziji ovog hadisa kaže se: (Ed-Du’ãu huve-l-’ibãdetu), “Dova – to je ibãdet!”
Iz spomenutog hadisa proizilazi da čovjek neće moći ostvariti svrhu svoga postojanja na Zemlji bez dove, jer svrha čovjekovog postojanja je u tome da čini ibãdet svome Stvoritelju. Ibãdet, po učenju islama, ne smije se svoditi samo na obredoslovne radnje. Naprotiv, on obuhvata cjelokupni ljudski život i kretanje. Suština ibãdeta je – kako se navodi u ovom hadisu - dova, tj. okrenutost čovjeka svome Stvoritelju. Moljenje je jezgra svijesti i zamišljanja, način odnosa roba prema Gospodaru. Ono prodire u najdublje predjele bića i oblikuje osjećanje i mišljenje pa se njime usredsređenja na vlastito jastvo prevode u čovjekovo okretanje Bogu i potčinjavanje Volji Njegovoj.
Zbog svega toga dova je čovjekova nasušna potreba, jer ona predstavlja izraz čovjekove ovisnosti o Stvoritelju. Bez dove čovjek ne može ispuniti funkciju ibãdeta za koju Kur’an kaže da je zbog nje Svevišnji stvorio ljude.
Kur’an, također, ističe dovu kao čovjekovu potrebu koju on ispoljava u teškim i kritičnim situacijama. Traženje pomoći i zaštite u takvim situacijama je, generalno gledajući, svojstveno čovjeku bez obzira na njegova vjerska ubjeđenja. Kur’an kaže: “Kada se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu (dovu Mu čine), a kada ih On do kopna dovede, odjednom druge njemu ravnim smatraju da bi pokazali nezahvalnost prema onome što im mi dajemo i da bi uživali. A znaće oni!” (El-’Ankebut, 65-66)
“Kada čovjeka snađe nevolja, on Nam se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila.” (Junus, 12)
U dovi nema posrednika
U moljenju (činjenju dova) na koje upućuje Kur’an nema posrednika između čovjeka (roba) i njegovog Gospodara (Rabba). To je jedan od temeljnih islamskih principa.
U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli.” (El-Bekare, 186)
Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, a.s., da na pitanja koja mu se postavljaju uvjek kaže: “Kul!” – “Reci!”, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave. Međutim, na ovom mjestu je situacija drugačija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije rečeno: “Reci im: - Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima čim su Ga zamolili kazavši: “Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti to da je dova direktna veza između čovjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.
Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuće zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, blizu poziva, osjećaju sigurnosti i čvrstoj odluci. U okviru ovog dragog druženja, ove mile blizine, ovog nadahnutog uslišavanja molbe usmjerava Allah svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer će ih to odvesti na pravi put, uputu i dobro.
U moljenju (činjenju dova) na koje upućuje Kur’an nema posrednika između čovjeka (roba) i njegovog Gospodara (Rabba). To je jedan od temeljnih islamskih principa.
U Kur’anu se nalazi ovaj ajet: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se dovi molitelja kada me zamoli.” (El-Bekare, 186)
Evidentno je da Kur’an nalaže Poslaniku, a.s., da na pitanja koja mu se postavljaju uvjek kaže: “Kul!” – “Reci!”, kako bi se time skrenula pažnja na to da je Poslanik samo objekt primanja Objave. Međutim, na ovom mjestu je situacija drugačija. Ovdje se uz termin robovi spominje direktan odgovor na njihov poziv (dovu). Nije rečeno: “Reci im: - Ja sam blizu”, nego je Svevišnji Sobom preuzeo odgovor Svojim robovima čim su Ga zamolili kazavši: “Ja sam blizu, odazivam se dovi molitelja kad Me zamoli.” Time se htjelo naglasiti to da je dova direktna veza između čovjeka i njegovog Gospodara. U toj vezi nema posrednika.
Ovaj ajet izliva u srce vjernika sladak poziv, prisnu ljubav, smirujuće zadovoljstvo, pouzdanje i uvjerenje, tako da vjernik živi od toga u zadovoljstvu Uzvišenog, blizu poziva, osjećaju sigurnosti i čvrstoj odluci. U okviru ovog dragog druženja, ove mile blizine, ovog nadahnutog uslišavanja molbe usmjerava Allah svoje robove da udovolje Njegovom pozivu i vjeruju u Njega jer će ih to odvesti na pravi put, uputu i dobro.
Dova i kategorije ljudi
Kur’an časni u vezi s dovom kategoriše ljude. Tako u suri El-Bekare veli: “Ima ljudi koji govore: - Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu! Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: - Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju! Njih čeka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo sviđa račune.” (El-Bekare, 200-202)
Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orjentisana je isključivo na ovaj svijet. Ona žudi za ovim svijetom, zaokupljena je njime. Spominje ga čak i kada se molbom obraća Allahu, jer je on jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari njihov udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!
Druga kategorija ljudi je širokih vidika i većih duša. Oni su u kontaktu sa Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne određuju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira njima ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.
Poznati hadiski učenjak imam En-Nevevi u svom djelu posvećenom dovama i zikrovima Allahovog poslanika, s.a.v.s., (El-Ezkjãr) navodi predaju koju bilježe Buharija i Muslim od Enesa b. Malika, mladića koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kući s obzirom da ga je njegova majka stavila na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., kada je prispio u Medinu. U toj predaji Enes, r.a., priča: - Dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše učio je: (Allahumme ãtina fi-d-dun’jã haseneten ve fi-l-ãhireti haseneten vekinã azãbe-n-nãr!) - “Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”
Kur’an časni u vezi s dovom kategoriše ljude. Tako u suri El-Bekare veli: “Ima ljudi koji govore: - Daj Ti nama, Gospodaru naš, na ovom svijetu! Takvi na onom svijetu neće imati ništa. A ima i onih koji govore: - Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju! Njih čeka nagrada koju su zaslužili, a Allah brzo sviđa račune.” (El-Bekare, 200-202)
Ovaj tekst odslikava dvije kategorije ljudi. Preokupacija prve grupe orjentisana je isključivo na ovaj svijet. Ona žudi za ovim svijetom, zaokupljena je njime. Spominje ga čak i kada se molbom obraća Allahu, jer je on jedina njihova preokupacija i jedini sadržaj koji popunjava njihovu prazninu, okružuje njihov svijet i zatvara ga. Njima Allah ponekad i podari njihov udio na ovom svijetu – ako to on odredi – ali na drugom svijetu oni nemaju nikakvog udjela!
Druga kategorija ljudi je širokih vidika i većih duša. Oni su u kontaktu sa Allahom. Oni žele dobra ovoga svijeta, ali pri tom ne zaboravljaju ni udio na onom svijetu. Oni kažu: “Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!” Oni od Allaha traže dobro i na ovom i na onom svijetu. Ne određuju vrste dobra. Taj izbor ostavljaju Allahu. Allah bira njima ono što je za njih dobro, a oni su tim izborom zadovoljni. Oni imaju siguran udio.
Poznati hadiski učenjak imam En-Nevevi u svom djelu posvećenom dovama i zikrovima Allahovog poslanika, s.a.v.s., (El-Ezkjãr) navodi predaju koju bilježe Buharija i Muslim od Enesa b. Malika, mladića koji je dugo vremena proveo u Poslanikovoj kući s obzirom da ga je njegova majka stavila na raspolaganje Poslaniku, s.a.v.s., kada je prispio u Medinu. U toj predaji Enes, r.a., priča: - Dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše učio je: (Allahumme ãtina fi-d-dun’jã haseneten ve fi-l-ãhireti haseneten vekinã azãbe-n-nãr!) - “Gospodaru naš, podari nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”
Uvjeti za primanje dove
Za primanje dove postoje uvjeti i pravila ponašanja koja se moraju uzeti u obzir. Tu, prije svega, spada čvrsto vjerovanje u Allaha, dž. š., i iskreno obraćanje Njemu.
Kur’an na više mjesta ističe da Allah prima molbe ljudi, onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate. Zbog te iskrenosti njihove molbe bivaju uslišene. Iz ovog proizilazi da dova onih koji nisu iskreni neće biti uslišena.
Prva pretpostavka iskrenosti je postojanje stabilne veze između čovjeka (roba) i njegovog Stvoritelja (Rabba). Te veza manifestira se kroz čovjekovo prihvatanje Božijih zapovijedi i zakona. Ukoliko čovjek prihvata i poštuje u svom praktičnom životu te zakone – onda je veza sa Stvoriteljem uspostavljena. U tom slučaju čovjekove molbe koje upućuje svome Gospodaru bivaju uslišene.
Međutim, ukoliko čovjek u svom životu ne uvažava niti slijedi Božije odredbe i zakone, onda je njegova veza sa Stvoriteljem prekinuta. A slati molbe putem prekinute veze je uzaludno!
U tom kontekstu su i sljedeća dva hadisa:
Muslim i Tirmizi prenose od Ebu Hurejre da je Vjerovjesnik, s.av.s., spomenuo čovjeka koji je krenuo na dug put. Na tom napornom putu njegova kosa je postala neuredna a tijelo i odjeća prekriveni prašinom. Suočen s nedaćama i opasnostima puta čovjek je podigao ruke prema nebu moleći: 'Ja Rabb! Ja Rabb! – Gospodaru! Gospodaru!” - A negova hrana i piće su haram (nedozvoljeni)! Njegova odjeća je na haram način stečena! On se hrani haramom!! Pa kako da takvoj osobi dova bude uslišana?!
Poznati ashab, S’ad b. Ebi Vekkas, r.a., jednom je prilikom zamolio Allahovog poslanika, s.a.v.s., da moli za njega da njegove dove budu primljene kod Allaha, dž.š. Poslanik mu je odgovorio: “Neka ti hrana koju jedeš bude halal i na pošten način stečena, pa će ti dove biti primljene!”
Dakle, i u jednom i u drugom slučaju vidimo da Poslanik upućuje na pridržavanje Allahovih normi i propisa u životu. Spominjanje hrane koju čovjek jede, uz naznaku da ona treba biti dozvoljena i na pošten način zarađena, od suštinskog je značaja jer čovjek jedući hranu održava svoj život. Da bi molbama bilo udovoljeno čovjek se mora čuvati zabrana (harama) koje je odredio šerijat. Na taj način on potvrđuje svoju iskrenost i odanost vjeri.
Odvdje je svakako korisno spomenuti događaj u vezi s poznatim sufijom, Ibrahimom b. Edhemom. Jednom prilikom on je otišao na pijacu u Basri a ljudi, kada su ga prepoznali, okupili su se oko njega i upitali ga: “Ibrahime, mi činimo dove ali nam se one ne primaju! Možeš li nam objasniti zašto je tako?” On im je odgovorio: “Vaš dove se ne primaju jer su vaša srca višestruko umrtvljena: 1) Tvrdite da ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate svoje obaveze prema Njemu; 2) Govorite da volite Allahovog poslanika, ali ste ostavili njegov sunnet; 3) Smatrate da je smrt istina, ali se za nju ne pripremate; 4) Vjerujete da je Džennet istina, al’ se za njeg slabo spremate; 5) Ubjeđeni ste da je Džhennem istina a opet od njeg ne bježite; 6) Kada se probudite iz vašeg sna preokupirani ste tuđim manama, a zaboravljate svoje!”
Druga stvar koju treba spomenuti kada se govori o primanju dove odnosi se na način i vrijeme u kojem se dova čini. Dova se mora činiti odlučno i s uvjerenjem da će biti uslišana. Poslanik, s.a.v.s., u tom pogledu kaže: “Allahu dovu upućujte sa čvrstim ubjeđenjem da ća vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu čovjeka čije je srce nemarno i rasijano!”
Dova se može činiti u svako vrijeme, ali se treba koristiti prilikama za koje znamo na osnovu određenih hadisa da je poželjno u njima doviti. O ovome je govorio poznati autoritet, imam Ebu Hãmid el-Gazãli, u svom kapitalnom djelu Ihjã’u ’ulumi-d-din. On kaže: “Dova ima deset ãdãba
(stvari koje je lijepo činiti):
1) Da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec ramazan, džuma (petak), zadnja trećina noći, vrijeme pred zoru itd.;
2) Da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda (dok je čovjek na sedždi), sudar dvije vojske, spuštanje kiše, vrijeme dok se uči ikãmet (priprema za namaz) kao i poslije njega (prije stupanja u namaz), također, stanje srčane omekšanosti;
3) Okretanje prema Kibli s podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu). Na kraju dove lijepo je potrati rukama po licu;
4) Spustiti glas da bude između poluglasnog govora i šaputanja;
5) Nastojati da se prvenstveno uče dove koje su prenesene tradicijom(ed-da’vãt el-me’surãt);
6) Dovu treba činiti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah, dž.š., kaže: “Molite Gospodaru svog skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)!” (El-A’raf, 55) Također, Svevišnji je rekao opisujući neke Svoje odabranike čije su dove primljene: “Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni.” (El-Enbijã’, 90)
7) Prilikom učenja dove odlučno tražiti, uz čvrsto ubjeđenje da će dova biti uslišana.
Biti krajnje uporan u činjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta.
9) Započeti dovu zahvalom Allahu, dž.š., i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To isto učiniti i na kraju dove.
10) Pokajati se (tevbu učiniti), vratiti tuđe hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda učinjenja i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove.”
O tome koliko čovjek treba biti ustrajan u činjenu dove svjedoče sljedeći hadisi Allahovog poslanika:
Buharija i Muslim prenose da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prima se dova svakom od vas ukoliko ne žuri i ne dodaje: - Obraćao sam se molbom i nije mi primljena!”
Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “čovjekova dova biva primljena osim u slučaju molbe za neki grijeh, prekid rodbinske veze ili kada se traži da se molba udovolji odmah. Neko upita: - Božiji poslaniče, šta to znači da neko traži da mu bude brzo udovoljeno? Vjerovjesnik, ’alejhi-s-selam, odgovori: - To je da dotični kaže: - Molio sam i molio i nisam primijetio da mi je molba primljena, - udaljio se tada i prestao da moli.”
Također, važno je imati u vidu da čovjeku nije poznato na koji način će biti primljena njegova dova. To najbolje odslikava hadis u kojem Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Nijedan musliman neće moliti za neku stvar koja nije grijeh i kojom se ne prekidaju (remete) rodbinske veze a da mu Allah, dž. š., neće zbog te dove dati jednu od tri stvari: 1) Primiće mu njegovu dovu tako što će mu dati na dunjaluku ono za što je molio; 2) Ili će mu odgoditi ono za što moli pa mu to dati na Sudnjem danu; 3) Ili će zbog te dove od njega otkloniti neku nesreću i belaj.”
Molim Allaha Uzvišenog da nas učini od onih koji mnogo dove čine ugledajući se pri tome u Allahovog odabranika i miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je često učio ove dove: “Bože, udalji od mene grijehe moje onako kako si udaljio istok od zapada. Bože, očisti me od grijeha onako kako je bijela odjeća očišćena od nečisti. Bože, grijehe moje operi vodom, snijegom i pljuskom.” “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”
dr. hfz. Safet Halilović
Za primanje dove postoje uvjeti i pravila ponašanja koja se moraju uzeti u obzir. Tu, prije svega, spada čvrsto vjerovanje u Allaha, dž. š., i iskreno obraćanje Njemu.
Kur’an na više mjesta ističe da Allah prima molbe ljudi, onda kada Mu se, u teškim životnim situacijama, iskreno obrate. Zbog te iskrenosti njihove molbe bivaju uslišene. Iz ovog proizilazi da dova onih koji nisu iskreni neće biti uslišena.
Prva pretpostavka iskrenosti je postojanje stabilne veze između čovjeka (roba) i njegovog Stvoritelja (Rabba). Te veza manifestira se kroz čovjekovo prihvatanje Božijih zapovijedi i zakona. Ukoliko čovjek prihvata i poštuje u svom praktičnom životu te zakone – onda je veza sa Stvoriteljem uspostavljena. U tom slučaju čovjekove molbe koje upućuje svome Gospodaru bivaju uslišene.
Međutim, ukoliko čovjek u svom životu ne uvažava niti slijedi Božije odredbe i zakone, onda je njegova veza sa Stvoriteljem prekinuta. A slati molbe putem prekinute veze je uzaludno!
U tom kontekstu su i sljedeća dva hadisa:
Muslim i Tirmizi prenose od Ebu Hurejre da je Vjerovjesnik, s.av.s., spomenuo čovjeka koji je krenuo na dug put. Na tom napornom putu njegova kosa je postala neuredna a tijelo i odjeća prekriveni prašinom. Suočen s nedaćama i opasnostima puta čovjek je podigao ruke prema nebu moleći: 'Ja Rabb! Ja Rabb! – Gospodaru! Gospodaru!” - A negova hrana i piće su haram (nedozvoljeni)! Njegova odjeća je na haram način stečena! On se hrani haramom!! Pa kako da takvoj osobi dova bude uslišana?!
Poznati ashab, S’ad b. Ebi Vekkas, r.a., jednom je prilikom zamolio Allahovog poslanika, s.a.v.s., da moli za njega da njegove dove budu primljene kod Allaha, dž.š. Poslanik mu je odgovorio: “Neka ti hrana koju jedeš bude halal i na pošten način stečena, pa će ti dove biti primljene!”
Dakle, i u jednom i u drugom slučaju vidimo da Poslanik upućuje na pridržavanje Allahovih normi i propisa u životu. Spominjanje hrane koju čovjek jede, uz naznaku da ona treba biti dozvoljena i na pošten način zarađena, od suštinskog je značaja jer čovjek jedući hranu održava svoj život. Da bi molbama bilo udovoljeno čovjek se mora čuvati zabrana (harama) koje je odredio šerijat. Na taj način on potvrđuje svoju iskrenost i odanost vjeri.
Odvdje je svakako korisno spomenuti događaj u vezi s poznatim sufijom, Ibrahimom b. Edhemom. Jednom prilikom on je otišao na pijacu u Basri a ljudi, kada su ga prepoznali, okupili su se oko njega i upitali ga: “Ibrahime, mi činimo dove ali nam se one ne primaju! Možeš li nam objasniti zašto je tako?” On im je odgovorio: “Vaš dove se ne primaju jer su vaša srca višestruko umrtvljena: 1) Tvrdite da ste spoznali Allaha, ali ne izvršavate svoje obaveze prema Njemu; 2) Govorite da volite Allahovog poslanika, ali ste ostavili njegov sunnet; 3) Smatrate da je smrt istina, ali se za nju ne pripremate; 4) Vjerujete da je Džennet istina, al’ se za njeg slabo spremate; 5) Ubjeđeni ste da je Džhennem istina a opet od njeg ne bježite; 6) Kada se probudite iz vašeg sna preokupirani ste tuđim manama, a zaboravljate svoje!”
Druga stvar koju treba spomenuti kada se govori o primanju dove odnosi se na način i vrijeme u kojem se dova čini. Dova se mora činiti odlučno i s uvjerenjem da će biti uslišana. Poslanik, s.a.v.s., u tom pogledu kaže: “Allahu dovu upućujte sa čvrstim ubjeđenjem da ća vam dovu uslišati! Znajte da Allah ne prima dovu čovjeka čije je srce nemarno i rasijano!”
Dova se može činiti u svako vrijeme, ali se treba koristiti prilikama za koje znamo na osnovu određenih hadisa da je poželjno u njima doviti. O ovome je govorio poznati autoritet, imam Ebu Hãmid el-Gazãli, u svom kapitalnom djelu Ihjã’u ’ulumi-d-din. On kaže: “Dova ima deset ãdãba
(stvari koje je lijepo činiti):
1) Da se traži odabrano vrijeme kao što je Dan Arefata, mjesec ramazan, džuma (petak), zadnja trećina noći, vrijeme pred zoru itd.;
2) Da se iskoriste posebne prilike kao što su sedžda (dok je čovjek na sedždi), sudar dvije vojske, spuštanje kiše, vrijeme dok se uči ikãmet (priprema za namaz) kao i poslije njega (prije stupanja u namaz), također, stanje srčane omekšanosti;
3) Okretanje prema Kibli s podignutim rukama (otvorenim dlanovima prema nebu). Na kraju dove lijepo je potrati rukama po licu;
4) Spustiti glas da bude između poluglasnog govora i šaputanja;
5) Nastojati da se prvenstveno uče dove koje su prenesene tradicijom(ed-da’vãt el-me’surãt);
6) Dovu treba činiti skrušeno i ponizno, u nadi i strahu, jer Allah, dž.š., kaže: “Molite Gospodaru svog skrušeno (ponizno) i u sebi (potajno)!” (El-A’raf, 55) Također, Svevišnji je rekao opisujući neke Svoje odabranike čije su dove primljene: “Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su nam se u nadi i strahu, i bili su prema nama ponizni.” (El-Enbijã’, 90)
7) Prilikom učenja dove odlučno tražiti, uz čvrsto ubjeđenje da će dova biti uslišana.
Biti krajnje uporan u činjenju dove. Lijepo je jednu dovu ponoviti tri puta. 9) Započeti dovu zahvalom Allahu, dž.š., i salavatom na Njegovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. To isto učiniti i na kraju dove.
10) Pokajati se (tevbu učiniti), vratiti tuđe hakove, zatražiti halala od onih kojima je nepravda učinjenja i istinski se okrenuti Allahu. To je suštinsko i najvažnije kada je u pitanju primanje dove.”
O tome koliko čovjek treba biti ustrajan u činjenu dove svjedoče sljedeći hadisi Allahovog poslanika:
Buharija i Muslim prenose da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: “Prima se dova svakom od vas ukoliko ne žuri i ne dodaje: - Obraćao sam se molbom i nije mi primljena!”
Muslim u svojoj zbirci prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “čovjekova dova biva primljena osim u slučaju molbe za neki grijeh, prekid rodbinske veze ili kada se traži da se molba udovolji odmah. Neko upita: - Božiji poslaniče, šta to znači da neko traži da mu bude brzo udovoljeno? Vjerovjesnik, ’alejhi-s-selam, odgovori: - To je da dotični kaže: - Molio sam i molio i nisam primijetio da mi je molba primljena, - udaljio se tada i prestao da moli.”
Također, važno je imati u vidu da čovjeku nije poznato na koji način će biti primljena njegova dova. To najbolje odslikava hadis u kojem Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Nijedan musliman neće moliti za neku stvar koja nije grijeh i kojom se ne prekidaju (remete) rodbinske veze a da mu Allah, dž. š., neće zbog te dove dati jednu od tri stvari: 1) Primiće mu njegovu dovu tako što će mu dati na dunjaluku ono za što je molio; 2) Ili će mu odgoditi ono za što moli pa mu to dati na Sudnjem danu; 3) Ili će zbog te dove od njega otkloniti neku nesreću i belaj.”
Molim Allaha Uzvišenog da nas učini od onih koji mnogo dove čine ugledajući se pri tome u Allahovog odabranika i miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., koji je često učio ove dove: “Bože, udalji od mene grijehe moje onako kako si udaljio istok od zapada. Bože, očisti me od grijeha onako kako je bijela odjeća očišćena od nečisti. Bože, grijehe moje operi vodom, snijegom i pljuskom.” “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na onom svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!”
dr. hfz. Safet Halilović