Opasnost hamajlije

[Yassin]

Poslanik, s.a.v.s., je u puno hadisa upozorio muslimane od hamajlija, opasnih pojava koje nemaju niceg zajednickog sa Islamom i nisu od Islama. U Islamu su ove hamajlije poznate pod terminom tema’im. Tema’im su bile stvari koje su predislamski Arapi vjesali djeci okio vrata da bi sacuvale od dzinna, zla oka i tome slicno. Poslanik, s.a.v.s., kaze: “Zaista su ruka,’ tema’im i tewleh, sirk.” (Prenosi Ahmed) Rukja’ je lijecenje covjeka putem izgovaranja nerazumljivih rijeci, i ovaj nacin rukje’ je zabranjen.

Tewleh je vrsta sihra putem kojeg zena zeli pridobiti ljubav muskarca. Dozvoljeno je lijecenje putem vjerodostojnih dova Poslanika, s.a.v.s., koji je govorio: “Allahu nas, Gospodaru ljudi, otkloni bolest; izlijeci, Ti si Taj koji zaista lijeci; nema lijeka osim Tvog alijeka; Tvoj lijek ne mimoilazi bolesne.” (Prenosi Buhari)

Islamska ulema se slozila na tome da rukja’ moze biti dozvoljena samo pod slijedecim uslovima:
a) Da u sebi sadrzi spominjanje Allaha i Njegovih imena
b) Da bude na arapskom ili nekom drugom jeziku, s time sto znacenje mora biti razumljivo i u okvirima Serijata
c) Treba vjerovati da rukja’ sama po sebi ne pomaze, vec je lijek Allahovo odredenje.

Znaci, tema’im ili hamajlije su po Islamu strogo zabranjene. Jednom prilikom je kod Poslanika, s.a.v.s., dosla grupa ashaba da mu poloze prisegu na vjernost. Kada je devet njih polozilo prisegu, od prisege desetog je Poslanik, s.a.v.s., odustao i nije mu pruzio svoju ruku. Kada su ga upitali zbog cega je to ucinio, on im rece: “Ima hamajliju na sebi!” Tada je sahabija otrgnuo hamajliju od sebe i bacio je. Poslanik, s.a.v.s., prihvati njegovu prisegu i rece: “Ko okaci o sebe hamajliju, ucinio je sirk.” (Prenosi Ahmed)
Od Imrana ibn Husajna se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao jednom covjeku koji je nosio hamajliju: “Ona ce ti samo povecati bolesti, baci je! Da si umro s hamajlijom na sebi, nikada se ne bi spasio Allahove kazne.” (Prrenosi Ahmed)
Zato su ashabi Poslanika, s.a.v.s., odvracali ljude od hamajlija, a kada je Huzejfe vidio hamajliju na jednom covjeku koji je bio musliman, proucio je slijedeci ajet: “Vecina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.” (12, 106)
Seid ibn Dzubejr, rahimehullah, kaze: “Ko skine hamajliju sa nekog covjeka, ima sevapa kao da je roba oslobodio.” Jedan od najpoznatijih tabi’ina Ibrahim En-Nehai, rahimehullah, kaze: “Ashabi su prezirali i osudivali sve vrste hamajlija, bez obzira da li te hamajlija sadrale u sebi kur’anske ajete ili ne.”


Slijedeci dokazi jasno govore o zabrani hajamjlija pa cak iako sadrze u sebi kur’anske ajete:
1. U hadisima u kojima se zabranjuju hamajlije, nigdje se ne spominje da je Poslanik, s.a.v.s., pitao ljude da li na tim hamajlijama ima kur’anskih ajeta ili ne;
2. Covjek koji na sebi nosi hamajliju s kur’anskim ajetima, izlaze Kur’an ponizenju i umanjuje njegovu vrijednost jer ce kad-tad zaboraviti da na sebi ima hamajliji i uci ce u zahod, a na njemu kur’anski ajeti.
Ovo je stav Islama prema hamajlijama i njima slicnim stvarima putem kojih ljudi “lijece” svoje bolestii nevolje. Da usput spomenemo i to da se pri pojavi nekog psiho-fizickog obolojenja ne smije odmah ‘potegnuti’ za hamajlijom, sirk. Pojave tavkih vrsta oboljenja se trebaju lijeciti Poslanikovom medicinom koji kaze: “Robovi Allahovi, lijecite se! Allah nije dao bolest a da nije dao i lijek za nju…” (Prenosi Tirmizi)

Poslanik, s.a.v.s., je preporucio med i pustanje krvi kao lijek za mnoge vrste bolesti. Znaci, i prirodnim se putem muslimani trebaju lijeciti. Poslanik je sebi redovno pustao krv i zvao je lijecnika i svojem je ummetu naredio lijecenje prirodnim putem. Njega trebamo slijediti a ne hodze ‘nadri ljekare’ kojie pisuci hamajlije i spise varaju i pljackaju neuke muslimankse mase. Kada se neke bolesti pojave, preporucljivo je da se prije svega potrazi savjet kod lijecnika (specijaliste) koga je Allah, azze ve dzelle, ucinio jednim od povoda za dobavljanje Njegovog lijeka.



Salih Kurdi