Kako su ptice postale opremljene "prirodnim kompasom&qu

[Yassin]

Da bi mogle da podnesu tako naporno letenje, pticama je podarena vještina korišćenja pogodnih vjetrova. Na primjer, rode lete iznad 2.000 metara dostižući toplija strujanja vazduha i onda lebde koristeći njihovo strujanje do sljedećih toplih struja, koje će im opet omogućiti da bez mahanja svojim krilima prevale velika rastojanja. Sljedeća tehnika leta koju koriste rode jeste letenje u formaciji "V" oblika.
Na taj način, velika snažna ptica na čelu formacije služi kao štit protiv snažnih vazdušnih struja i tako priprema put slabijima. Inženjeri aeoronautike tvrde da takvom organizacijom rode postižu uštedu energije i do 23%.

LET NA VEĆIM VISINAMA
Neke ptice selice lete na veoma velikim visinama. Na primjer, guske mogu leteti na visini od 8.000 m. To je nejverovatna visina u svjetlu činjenice da je čak na 5.000 m atmosfera 63% rjeđa nego na nivou mora. Leteći na toj visini, na kojoj je atmosfera tako rijtka, ptica mora brže da maše svojim krilima i zato joj je potrebno više kiseonika.
Međutim, pluća ovih životinja stvorena su na takav način da maksimalno iskoriste kiseonik koji je dostupan na tim visinama. Njihova pluća, koja drugačije funkcionišu nego ona kod sisara, pomažu im da iz razrijeđeg vazduha dobiju više energije.

SAVRŠENO ČULO SLUHA
Tokom seobe, ptice, takođe, uzimaju u obzir atmosferske fenomene. Na primjer, one mjenjaju pravac svog leta da bi izbjegle oluje. Naučnici koji su istraživali čulo sluha kod ptica, uočili su da neke ptice mogu čuti zvuk koji se odlikuje veoma niskim frekvencijama, i koji dolazi iz atmosfere sa veoma velikih daljina.
Ptice selice tako mogu čuti početak oluje sa udaljenih planina ili zvuk tornada na okeanu koji je udaljen stotine kilometara. Pored toga, poznata je činjenica da ptice pažljivo biraju putanju svoje selidbe daleko od regiona u kojima nisu bezbjedni atmosferski uslovi.

ODREĐIVANJE PRAVCA
Kako ptice određuju pravac svoga puta, dugog nekoliko hiljada kilometara, bez pomoći karte, kompasa ili nekog sličnog uređaja tokom svog leta? Prva teorija koja je predložena kao pokušaj odgovora na ovo pitanje naglašavala je da ptice pamte karakteristike zemljišta koje prelijeću i tako bez problema stižu u svoja odredišta. Ipak, eksperimenti su pokazali da je ova teorija netačna. U jednom eksperimentu sa golubovima, korišćena su neprovidna sočiva kojima je bio zamračen pogled golubovima. Na taj način, oni su bili spriječeni da određuju pravac leta na osnovu terena na zemlji. Pa ipak, golubovi su uspjeli da pronađu svoj put čak i kada su bili udaljeni nekoliko kilometara od svog jata.
Naredno istraživanje pokazalo je da Zemljino magnetno polje utiče na ptice. Različiti eksperimenti pokazali su da ptice imaju veoma napredne sisteme magnetnog opažanja koji im omogućavaju da pronađu svoj put korišćenjem Zemljinog magnetnog polja. Taj sistem pomaže pticama da tokom svoje seobe odrede pravac opažanjem promena na Zemljinom magnetnom polju. Eksperimenti pokazuju da ptice selice mogu registrovati čak i 2% promena u Zemljinom magnetnom polju. Ovako je izvršen pokušaj u traganju za odgovorom na pitanje da li ptice posjeduju neku vrstu kompasa u svom tijelu?
Međutim, glavno pitanje ipak ostaje. To pitanje glasi: Kako su ptice postale opremljene "prirodnim kompasom"? Svjesni smo da je kompas "pronalazak" i djelo ljudske inteligencije. Kako je onda kompas, instrument proizveden od strane čovjeka koji je vjekovima prikupljao znanja, mogao da nađe svoje mjesto u tijelu ptice? Da li je moguće da su ptice prije samo nekoliko godina, dok su tragale za pravcem svog leta, razmislile o korišćenju Zemljinog magnetnog polja i proizvele magnetne uređaje u svom tijelu? Ili su možda ptice, prije nekoliko godina, postale slučajno opremljene takvim mehanizmima? Sigurno ne. Ptice to nisu mogle same da učine, niti je slučajnost mogla da ih opremi takvim izuzetno razvijenim kompasom. Tjelesna građa ptica, njihova pluća, krila, sistem za varenje i njihova sposobnost da pronađu pravac leta jesu primjeri savršenog stvaranja i staranja moćnog Tvorca.