PONIŽAVANJE, UZNEMIRAVANJE, PODRUGIVANJE I ISMIJAVANJE
priredio: dr. Sefik Kurdic
Negativne posljedice djelovanja našeg jezika mogu se manifestirati u ponižavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih. Treba se truditi da naš govor oslobodimo od spomenutih negativnih osobina. Allah Uzvišeni jasno zabranjuje takvu vrstu odnosa prema drugima, rekavši: O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kao je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.
Uznemiravanje i vrijeđanje vjernika posebno je naglašeno kao težak grijeh. Allah Uzvišeni o tome veli: A one koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh!
Druge osobe mogu biti uznemiravane na razne načine. Najčešće se to čini jezikom. Posebno se u hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., naglašava opasnost uznemiravanja komšija. Tako u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., precizno napominje: Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne uznemirava svoga komšiju!
U jednoj Buharajinoj predaji, koju prenosi Ebu Šurejh, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tri puta izgovorio zakletvu: Allaha mi, neće vjerovati!, pa je na pitanje ashaba: A ko to, Allahov Poslaniče?, odgovorio: Onaj čiji komšija nije siguran od njegovog uznemiravanja!
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., žaleći se na komšiju koji ga je uznemiravao. To je činio dva ili tri puta. Nakon što je uznemiravanje potrajalo, Poslanik, s.a.v.s., je tom čovjeku savjetovao da iznese stvari iz svoje kuće i ostavi ih pored puta. Kada je to uradio, ljudi su se raspitivali za razlog, pa kada su saznali, proklinjali su njegovog komšiju, nakon čega mu je taj komšija došao i rekao mu: Vrati svoje stvari! Od mene nećeš doživjeti više ništa što ćete uznemiriti!
Posebno, opet, treba voditi računa da ni jezikom ne uznemirimo i ne uvrijedino osobu koja voli Allaha i koju Allah voli. Dakle, radi se o krajnje pobožnim i bogobojaznim osobama. Ebu Hurejre, r.a., prenosi hadisi-kudsijju u kojoj Poslanik islama, s.a.v.s., najavljuje Allahov rat takvim osobama. On kaže: Allah Uzvišeni je rekao: 'Ko uznemiri Moga pravog roba (evliju), Ja ću mu najaviti rat!!!'
Analizirajmo: koliko mi koristimo svoj jezik u ponižavanju, uznemiravanju, podrugivanju i ismijavanju drugih osoba?!
PONIŽAVANJE, UZNEMIRAVANJE, PODRUGIVANJE I ISMIJAVANJE
Moderatori: Haris, EMIRgr, Yassin
Nadmetanje i rasprava
Nadmetanje i rasprava su česte posljedice djelovanja jezika. One, uglavnom, izrode oholost, mržnju i svađu. Otuda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., takvu aktivnost jezika definirao pogubnom, kao što vidimo u predaji 'Abdullaha b. 'Abbasa, r.a., u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglašava: Nemoj se nadmetati u govoru sa svojim bratom, nemoj se ismijavati s njim i nemoj mu obećavati ono što nećeš ispuniti!
U drugoj Ibn 'Abbasovoj predaji, Poslanik, s.a.v.s., upozorava: Dovoljno je čovjeku grijeha da bude uporan u svađi i raspravi!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., garantira džennetske ljepote onome ko ostavi raspravu, nadmetanje i svađu i to kada bude u pravu, ne želeći time izazvati nesporazume i još veće nedoumice. U predaji Enesa b. Malika, r.a., Allahov Vjesnik, s.a.v.s., ovako obećava: Ja garantiram dvorac u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu; garantiram dvorac u sredini Dženneta onome ko ostavi laž, pa makar i u šali, i garantiram dvorac u najljepšem dijelu Dženneta onome čije ponašanje bude lijepo.
Prethodne generacije muslimana i islamski učenjaci prije nas definirali su pogubnost djelovanja jezika, pa su se maksimalno čuvali od toga. Brojni su savjeti prethodnika koji ukazuju na štetnost nadmetanja i raspravljanja. Evo samo nekih:
Navodi se da je Isa, a.s., savjetovao: Onaj ko puno laže gubi ljepotu; ko raspravlja s ljudima, nestaje mu dostojanstva; ko se puno brine, oboli mu organizam a ko ima loš ahlak, kažnjava sam sebe!
Mudri Lukman ovako savjetuje svoga sina: Sinčiću, ne raspravljaj sa učenim, pa da te ponize!
Omer b. el-Hattab, r.a., podvlači: Nemoj tražiti znanje zbog troje, a nemoj ga ni ostavljati zbog troje. Nemoj ga učiti kako bi se s drugom raspravljao, niti da bi se njime ponosio, niti da bi se njime pokazivao pred drugima. Nemoj ga ostavljati zbog stida da ga tražiš; niti što smatraš da ti ne treba, niti što si zadovoljan svojim neznanjem!
Ebu-d-Derda', r.a., upozorava: Dovoljan ti je grijeh da se stalno raspravljaš!
Prenosi se da je Imam Ebu Hanife upitao Davuda et-Taija: Zašto si se povukao?! On mu je odgovorio: Kako bi se opirao svome nefsu kada je u pitanju rasprava! Ebu Hanife mu dodade: Prisustvuj skupovima i sijelima, slušaj, ali ne govori! Davud veli: Poslušao sam njegov savjet i nisam našao težeg samosavlađivanja od toga!
Muslim b. Jesar kaže: Dobro se čuvajte rasprave, jer je to trenutak u kojem se učen pokazuje kao neznalica a šejtan koristi njegovu grešku!.
Malik b. Enes upozorava: Rasprava uzrokuje tvrdoću srca i rezultira mržnjom!
Ibn ebi Lejla kaže: Ne raspravljam sa svojim prijateljem, jer ili ću ga natjerati da slaže ili ću ga rasrditi!
Bilal b. Sa'd veli: Kada vidiš čovjeka da puno priča, da mnogo raspravlja i da je zadivljen svojom pričom, neka znaš da je propao!
Mejmun b. Mihran je upitan zbog čega je ostavio svog brata bez odgovora nakon postavljenog pitanja, na što je on mudro odgovorio: Zato što ne želim da se s njim raspravljam ili svađam!
Nadmetanje i rasprava su česte posljedice djelovanja jezika. One, uglavnom, izrode oholost, mržnju i svađu. Otuda je Allahov Poslanik, s.a.v.s., takvu aktivnost jezika definirao pogubnom, kao što vidimo u predaji 'Abdullaha b. 'Abbasa, r.a., u kojoj Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglašava: Nemoj se nadmetati u govoru sa svojim bratom, nemoj se ismijavati s njim i nemoj mu obećavati ono što nećeš ispuniti!
U drugoj Ibn 'Abbasovoj predaji, Poslanik, s.a.v.s., upozorava: Dovoljno je čovjeku grijeha da bude uporan u svađi i raspravi!
Vjerovjesnik, s.a.v.s., garantira džennetske ljepote onome ko ostavi raspravu, nadmetanje i svađu i to kada bude u pravu, ne želeći time izazvati nesporazume i još veće nedoumice. U predaji Enesa b. Malika, r.a., Allahov Vjesnik, s.a.v.s., ovako obećava: Ja garantiram dvorac u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu; garantiram dvorac u sredini Dženneta onome ko ostavi laž, pa makar i u šali, i garantiram dvorac u najljepšem dijelu Dženneta onome čije ponašanje bude lijepo.
Prethodne generacije muslimana i islamski učenjaci prije nas definirali su pogubnost djelovanja jezika, pa su se maksimalno čuvali od toga. Brojni su savjeti prethodnika koji ukazuju na štetnost nadmetanja i raspravljanja. Evo samo nekih:
Navodi se da je Isa, a.s., savjetovao: Onaj ko puno laže gubi ljepotu; ko raspravlja s ljudima, nestaje mu dostojanstva; ko se puno brine, oboli mu organizam a ko ima loš ahlak, kažnjava sam sebe!
Mudri Lukman ovako savjetuje svoga sina: Sinčiću, ne raspravljaj sa učenim, pa da te ponize!
Omer b. el-Hattab, r.a., podvlači: Nemoj tražiti znanje zbog troje, a nemoj ga ni ostavljati zbog troje. Nemoj ga učiti kako bi se s drugom raspravljao, niti da bi se njime ponosio, niti da bi se njime pokazivao pred drugima. Nemoj ga ostavljati zbog stida da ga tražiš; niti što smatraš da ti ne treba, niti što si zadovoljan svojim neznanjem!
Ebu-d-Derda', r.a., upozorava: Dovoljan ti je grijeh da se stalno raspravljaš!
Prenosi se da je Imam Ebu Hanife upitao Davuda et-Taija: Zašto si se povukao?! On mu je odgovorio: Kako bi se opirao svome nefsu kada je u pitanju rasprava! Ebu Hanife mu dodade: Prisustvuj skupovima i sijelima, slušaj, ali ne govori! Davud veli: Poslušao sam njegov savjet i nisam našao težeg samosavlađivanja od toga!
Muslim b. Jesar kaže: Dobro se čuvajte rasprave, jer je to trenutak u kojem se učen pokazuje kao neznalica a šejtan koristi njegovu grešku!.
Malik b. Enes upozorava: Rasprava uzrokuje tvrdoću srca i rezultira mržnjom!
Ibn ebi Lejla kaže: Ne raspravljam sa svojim prijateljem, jer ili ću ga natjerati da slaže ili ću ga rasrditi!
Bilal b. Sa'd veli: Kada vidiš čovjeka da puno priča, da mnogo raspravlja i da je zadivljen svojom pričom, neka znaš da je propao!
Mejmun b. Mihran je upitan zbog čega je ostavio svog brata bez odgovora nakon postavljenog pitanja, na što je on mudro odgovorio: Zato što ne želim da se s njim raspravljam ili svađam!
Svađa
Svađa obično nastaje kao pretjerivanje u govoru kako bi se ostvarila materijalna ili neka druga korist. Znajući u kakve neugodnosti svađa može dovesti neku osobu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to posebno isticao i na to itekako upozoravao. U predaji Aiše, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglašava: Allahu je najmrži žestoki svađalica!
Svađa izraste iz nadmetanja i rasprave. Naime, osoba koja osjeti da ga je druga osoba nadvladala, obično se prepušta svađi. često svađa, nažalost, dovede do nesagledivih negativnih posljedica, što jasno govori o našoj obavezi da svoj jezik pokušamo udaljiti od ove aktivnosti koja lahko može devalvirati naša brojna pozitivna dostignuća.
Svađa obično nastaje kao pretjerivanje u govoru kako bi se ostvarila materijalna ili neka druga korist. Znajući u kakve neugodnosti svađa može dovesti neku osobu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to posebno isticao i na to itekako upozoravao. U predaji Aiše, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno naglašava: Allahu je najmrži žestoki svađalica!
Svađa izraste iz nadmetanja i rasprave. Naime, osoba koja osjeti da ga je druga osoba nadvladala, obično se prepušta svađi. često svađa, nažalost, dovede do nesagledivih negativnih posljedica, što jasno govori o našoj obavezi da svoj jezik pokušamo udaljiti od ove aktivnosti koja lahko može devalvirati naša brojna pozitivna dostignuća.
Hvaljenje i uzdizanje nad drugima
Hvaljenje i uzdizanje nad drugim veoma često se manifestira našim jezicima. To su osobine koje su prezreli Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah Uzvišeni to jasno napominje kada kaže: On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (En-Nedžm, 32.)
Svaka vrsta hvalisavosti i oholosti, čime se uzdiže iznad drugih, zabranjena je. Allah takve ne voli. On kaže: I, iz oholosti, ne okreći od ljudi svoje lice i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18.)
Oholost i hvalisanje dovelo je Iblisa do kufra i Allahovog prokletstva. On se nije pokorio Ademu, a.s., zbog svoje obijesti, hvalisavosti i uzdizanja nad drugima. Allah o tome jasno kaže: A kad rekosmo melekima: Poklonite se Ademu!, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik. (El-Bekare, 34.)
Budući da su svi ljudi nastali od zemlje i da su svi bili zameci u utrobama svojih majki, onda niko nema prednost nad drugim. Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., poučava vjernike da jedni prema drugima budu skromni i da se međusobno jedan nad drugim ne uzdižu. U predaji 'Ijada b. Himara, r.a, on savjetuje: Allah Uzvišeni mi je objavio da budete ponizni jedni prema drugima tako da ne činite nasilje jedni drugima i da se međusobno jedan nad drugim ne uzdižete!
Koliko je skromnost prema muslimanima lijepa osobina, najbolje će ilustrirati primjeri naših časnih prethodnika. Hasan el-Basri kaže: Skromnost je da izađeš iz svoje kuće i koga god sretneš od muslimana da ga smatraš boljim od sebe!
Jedan čovjek vidio je drugog čovjeka kako se na svome konju oholo ponaša za vrijeme obavljanja hadža, dok njegove sluge razgone narod ispred njega, kako bi on prošao. Nakon toga, on je tog čovjeka vidio u Bagdadu, kako bos, čupav i zapušten hoda, pa ga je upitao: Šta se dogodilo s tobom?, a on mu odgovori: Ja sam se na mjestu gdje ljudi treba da budu skromni oholio i uzdizao, pa me Allah, na mjestu gdje se ljudi uzdižu, ponizio!
Hvalisanje, uzdizanje i oholjenje često se manifestiraju jezikom. Znajući za drastično rigorozan stav islama prema tim osobinama, treba da se trudimo i u svojoj svakodnevnici izbacimo ili minimiziramo ove loše osobine.
Hvaljenje i uzdizanje nad drugim veoma često se manifestira našim jezicima. To su osobine koje su prezreli Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Allah Uzvišeni to jasno napominje kada kaže: On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (En-Nedžm, 32.)
Svaka vrsta hvalisavosti i oholosti, čime se uzdiže iznad drugih, zabranjena je. Allah takve ne voli. On kaže: I, iz oholosti, ne okreći od ljudi svoje lice i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Lukman, 18.)
Oholost i hvalisanje dovelo je Iblisa do kufra i Allahovog prokletstva. On se nije pokorio Ademu, a.s., zbog svoje obijesti, hvalisavosti i uzdizanja nad drugima. Allah o tome jasno kaže: A kad rekosmo melekima: Poklonite se Ademu!, oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i postade nevjernik. (El-Bekare, 34.)
Budući da su svi ljudi nastali od zemlje i da su svi bili zameci u utrobama svojih majki, onda niko nema prednost nad drugim. Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., poučava vjernike da jedni prema drugima budu skromni i da se međusobno jedan nad drugim ne uzdižu. U predaji 'Ijada b. Himara, r.a, on savjetuje: Allah Uzvišeni mi je objavio da budete ponizni jedni prema drugima tako da ne činite nasilje jedni drugima i da se međusobno jedan nad drugim ne uzdižete!
Koliko je skromnost prema muslimanima lijepa osobina, najbolje će ilustrirati primjeri naših časnih prethodnika. Hasan el-Basri kaže: Skromnost je da izađeš iz svoje kuće i koga god sretneš od muslimana da ga smatraš boljim od sebe!
Jedan čovjek vidio je drugog čovjeka kako se na svome konju oholo ponaša za vrijeme obavljanja hadža, dok njegove sluge razgone narod ispred njega, kako bi on prošao. Nakon toga, on je tog čovjeka vidio u Bagdadu, kako bos, čupav i zapušten hoda, pa ga je upitao: Šta se dogodilo s tobom?, a on mu odgovori: Ja sam se na mjestu gdje ljudi treba da budu skromni oholio i uzdizao, pa me Allah, na mjestu gdje se ljudi uzdižu, ponizio!
Hvalisanje, uzdizanje i oholjenje često se manifestiraju jezikom. Znajući za drastično rigorozan stav islama prema tim osobinama, treba da se trudimo i u svojoj svakodnevnici izbacimo ili minimiziramo ove loše osobine.
Hvaljenje druge osobe
Kako god svoj jezik moramo čuvati od proklinjanja, napadanja i kritikovanja drugih osoba, isto tako treba voditi računa da ne pretjeramo u hvaljenju drugih osoba, upravo zbog toga što takvo naše ponašanje može biti itekako kontraproduktivno i pospješiti, u slučaju određenih osoba, hvalisavost, narcisoidnost, oholost i zadovoljstvo onim što je do tada učinjeno.
Poslanik islama, s.a.v.s., , u predaji Ebu Musaa el-Eš'arija, r.a., ukazujući na šetnost korištenja jezika u ove svrhe, kritikovao je ljude koji su prekomjerno hvalili jednog čovjeka: „Upropastili ste ga i uništili!“
Dakle, treba voditi računa da nekog prekomjerno ne hvalimo, pogotovo kada je ta osoba prisutna. U tome čovjek treba imati mjeru. U predaji Ebu Bekreta, r.a., kaže se da je neki čovjek pohvalio drugoga u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa mu on reče, ponavljajući to nekoliko puta: Teško tebi! Glavu si mu skinuo! Ako nekoga već morate hvaliti, onda kažite: 'Ja ga takvog poznajem, a Allahu će polagati račun, i ni za koga ne tvrdim da je bezgrešan prema Allahu!'
Kako god svoj jezik moramo čuvati od proklinjanja, napadanja i kritikovanja drugih osoba, isto tako treba voditi računa da ne pretjeramo u hvaljenju drugih osoba, upravo zbog toga što takvo naše ponašanje može biti itekako kontraproduktivno i pospješiti, u slučaju određenih osoba, hvalisavost, narcisoidnost, oholost i zadovoljstvo onim što je do tada učinjeno.
Poslanik islama, s.a.v.s., , u predaji Ebu Musaa el-Eš'arija, r.a., ukazujući na šetnost korištenja jezika u ove svrhe, kritikovao je ljude koji su prekomjerno hvalili jednog čovjeka: „Upropastili ste ga i uništili!“
Dakle, treba voditi računa da nekog prekomjerno ne hvalimo, pogotovo kada je ta osoba prisutna. U tome čovjek treba imati mjeru. U predaji Ebu Bekreta, r.a., kaže se da je neki čovjek pohvalio drugoga u prisustvu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa mu on reče, ponavljajući to nekoliko puta: Teško tebi! Glavu si mu skinuo! Ako nekoga već morate hvaliti, onda kažite: 'Ja ga takvog poznajem, a Allahu će polagati račun, i ni za koga ne tvrdim da je bezgrešan prema Allahu!'
Prigovaranje za učinjeno dobro djelo
Prigovaranje za učinjeno djelo u islamu se definira kao veliki grijeh. To se posebno odnosi na slučaj kada se nekome da sadaka. Allah Uzvišeni o tome nedvosmisleno u Kur'anu kaže: O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put. (El-Bekare, 264.)
Imam Kurtubi, tumačeći ovaj ajet, navodi da se ovdje poredi onaj koji djela ne čini u ime Allaha Uzvišenog s glatkom stijenom ili kamenom, na kojoj ima, doduše, nešto zemlje, pa se čini da je ta zemlja plodna i korisna. Međutim, kada naiđe bujica, ona tu stijenu ostavlja glatkom i razotkriva je, kao što prigovaranje i licemjerstvo, pri činjenju djela, razotkriva neiskrenost nijjeta njihovog počinioca. Kurtubi posebno potcrtava da većina islamskih učenjaka tu vrstu sadake, za koju se prigovara, Allah Uzvišeni ne prima, tako da ona biva posebno obilježena i označena, pa je melek koji piše dobra djela uopće i ne evidentira.
Islamski učenjaci se razilaze tretirajući ovu tematiku. Jedni kažu da onaj koji udijeli sadaku, pa poslije prigovori, nema nikakvog sevapa od tog djela i bit će grešan zbog prigovora. Drugi smatraju da on zbog toga gubi sevap, ali nema grijeha. Treći, pak, drže da ima nagradu, ali ona nije uvećana, i uz to će biti grešan zbog prigovora.
Allah, dž.š., ne voli čovjeka koji učini neko dobro djelo pa poslije prigovori zbog toga što je uradio. Otuda, Allah Uzvišeni pohvaljuje osobu koja učini dobro djelo, koje ne poprati s prigovaranjem i uvredama. On kaže: One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (El-Bekare, 262.)
Nakon toga, Uzvišeni odmah napominje: Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje! (El-Bekare, 263.) I, onda, u trećem ajetu, u tom nizu, kaže: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama...
Vjernik treba učiniti ono što je učinio Osman b. Affan, r.a., tj. učiniti dobro djelo, ali ne propratiti to prigovaranjem, uvredama ili hvaljenjem svoga dobročinstva. Povod objave ajeta: Oni koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, je slučaj Osmana, r.a., koji je prilikom opremanja islamske vojske na Tebuk, donio 1.000 zlatnika i istresao ih u krilo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon čega ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., miješao u svom krilu, govoreći: Osmanu, nakon ovog djela, ne može naškoditi nikakav grijeh!
Ebu Se'id el-Hudri, r.a., kaže: Vidio sam tada da je Allahov Poslaniik, s.a.v.s., digao ruke i učio dovu za Osmana, govoreći: 'Gospodaru moj, ja sam zadovoljan s Osmanom pa i Ti budi s njim zadovoljan'. Navodi se da je tako Vjerovjesnik, s.a.v.s., molio sve do zore, pa je objavljen citirani ajet!
Allahov Poslanik, s.a.v.s., prijeti onome koji prigovara nakon učinjenog dobrog djela, da Allah na Sudnjem danu s njim neće razgovarati, niti će ga pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ga žestoko kazniti! Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., napomenuo: Allah na Sudnjem danu neće razgovarati s tri vrste ljudi, niti će ih pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ih žestoko kazniti! Na ovo je Ebu Zerr, r.a., rekao: Izgubljeni su i propali!, a onda je upitao: A ko su oni, Allahov Poslaniče? Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeću iz oholosti; onaj koji prigovara i vrijeđa za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lažno se zaklinjući!
Dakle, kada uradimo neko djelo, neka to isključivo bude u ime Allaha i Njegovog zadovoljstva i da u tome osjetimo slast i ljepotu učinjenog djela. Treba po svaku cijenu izbjegavati hvaljenje učinjenim djelom ili, što je još gore, prigovaranje i vrijeđanje nakon tog djela. Djelo se inekako može učiniti, ali ga je veoma teško sačuvati i ne devalvirati. Šejtan, kada nas već ne može spriječiti da učinimo dobro djelo, radi na tome da ga obezvrijedimo svojim jezicima nakon realizacije tog djela.
Zbog toga je Muhammed b. Sirin, veliki islamski učenjak iz druge generacije muslimana, nakon što je čuo nekog muslimana kako se hvališe drugom čovjeku djelima koja je učinio, savjetovao tog čovjeka: Šuti, jer nema sevapa od dobrih djela koja se nabrajaju!
Prigovaranje za učinjeno djelo u islamu se definira kao veliki grijeh. To se posebno odnosi na slučaj kada se nekome da sadaka. Allah Uzvišeni o tome nedvosmisleno u Kur'anu kaže: O vjernici, ne kvarite milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na pravi put. (El-Bekare, 264.)
Imam Kurtubi, tumačeći ovaj ajet, navodi da se ovdje poredi onaj koji djela ne čini u ime Allaha Uzvišenog s glatkom stijenom ili kamenom, na kojoj ima, doduše, nešto zemlje, pa se čini da je ta zemlja plodna i korisna. Međutim, kada naiđe bujica, ona tu stijenu ostavlja glatkom i razotkriva je, kao što prigovaranje i licemjerstvo, pri činjenju djela, razotkriva neiskrenost nijjeta njihovog počinioca. Kurtubi posebno potcrtava da većina islamskih učenjaka tu vrstu sadake, za koju se prigovara, Allah Uzvišeni ne prima, tako da ona biva posebno obilježena i označena, pa je melek koji piše dobra djela uopće i ne evidentira.
Islamski učenjaci se razilaze tretirajući ovu tematiku. Jedni kažu da onaj koji udijeli sadaku, pa poslije prigovori, nema nikakvog sevapa od tog djela i bit će grešan zbog prigovora. Drugi smatraju da on zbog toga gubi sevap, ali nema grijeha. Treći, pak, drže da ima nagradu, ali ona nije uvećana, i uz to će biti grešan zbog prigovora.
Allah, dž.š., ne voli čovjeka koji učini neko dobro djelo pa poslije prigovori zbog toga što je uradio. Otuda, Allah Uzvišeni pohvaljuje osobu koja učini dobro djelo, koje ne poprati s prigovaranjem i uvredama. On kaže: One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (El-Bekare, 262.)
Nakon toga, Uzvišeni odmah napominje: Lijepa riječ i izvinjenje vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje! (El-Bekare, 263.) I, onda, u trećem ajetu, u tom nizu, kaže: O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama...
Vjernik treba učiniti ono što je učinio Osman b. Affan, r.a., tj. učiniti dobro djelo, ali ne propratiti to prigovaranjem, uvredama ili hvaljenjem svoga dobročinstva. Povod objave ajeta: Oni koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne proprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, je slučaj Osmana, r.a., koji je prilikom opremanja islamske vojske na Tebuk, donio 1.000 zlatnika i istresao ih u krilo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon čega ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., miješao u svom krilu, govoreći: Osmanu, nakon ovog djela, ne može naškoditi nikakav grijeh!
Ebu Se'id el-Hudri, r.a., kaže: Vidio sam tada da je Allahov Poslaniik, s.a.v.s., digao ruke i učio dovu za Osmana, govoreći: 'Gospodaru moj, ja sam zadovoljan s Osmanom pa i Ti budi s njim zadovoljan'. Navodi se da je tako Vjerovjesnik, s.a.v.s., molio sve do zore, pa je objavljen citirani ajet!
Allahov Poslanik, s.a.v.s., prijeti onome koji prigovara nakon učinjenog dobrog djela, da Allah na Sudnjem danu s njim neće razgovarati, niti će ga pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ga žestoko kazniti! Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., napomenuo: Allah na Sudnjem danu neće razgovarati s tri vrste ljudi, niti će ih pogledati, niti od grijeha očistiti, nego će ih žestoko kazniti! Na ovo je Ebu Zerr, r.a., rekao: Izgubljeni su i propali!, a onda je upitao: A ko su oni, Allahov Poslaniče? Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio: Onaj koji nosi dugu odjeću iz oholosti; onaj koji prigovara i vrijeđa za udijeljenu sadaku i onaj koji prodaje robu, lažno se zaklinjući!
Dakle, kada uradimo neko djelo, neka to isključivo bude u ime Allaha i Njegovog zadovoljstva i da u tome osjetimo slast i ljepotu učinjenog djela. Treba po svaku cijenu izbjegavati hvaljenje učinjenim djelom ili, što je još gore, prigovaranje i vrijeđanje nakon tog djela. Djelo se inekako može učiniti, ali ga je veoma teško sačuvati i ne devalvirati. Šejtan, kada nas već ne može spriječiti da učinimo dobro djelo, radi na tome da ga obezvrijedimo svojim jezicima nakon realizacije tog djela.
Zbog toga je Muhammed b. Sirin, veliki islamski učenjak iz druge generacije muslimana, nakon što je čuo nekog muslimana kako se hvališe drugom čovjeku djelima koja je učinio, savjetovao tog čovjeka: Šuti, jer nema sevapa od dobrih djela koja se nabrajaju!
Sašaptavanje dvojice u prisustvu trećeg
Ukoliko se u jednom društvu nađu tri osobe, onda je dvjema osobama zabranjeno sašaptavanje u prisustvu treće. To se temelji na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a: Ako se nađu tri osobe, neka se, onda, dvije osobe ne sašaptavaju u prisustvu treće!
U predaji Ibn Mes'uda, r.a., koju bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madže, isti autori koji bilježe i prethodno predanje Abdullaha b. Omera, r.a., pojašnjava se da će treću osobu sašaptavanje ražalostiti.
Pojašnjavajući tu situaciju Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predajama koje smo citirali, zabranjuje sašaptavanje dvojice u prisustvu trećeg, sve dok se skupina ne poveća. Kada bude više ljudi, onda ta zabrana prestaje važiti. To vidimo iz Ebu Davudove predaje u kojoj Ebu Salih pita Ibn Omera, r.a: A šta ako budu četverica? On je odgovorio: Onda nema smetnje!
To je i logično, jer će uvijek treća osoba misliti da druge dvije osobe nešto o njoj govore ili joj spremaju nešto što će se negativno na nju odraziti.
To se jasno nazire u Tirmizijinoj predaji: Sašaptavanje dvojice u prisustvu treće osobe, uznemirava vjernika, a Allah Uzvišeni ne voli takvo uznemiravanje!
Ukoliko se u jednom društvu nađu tri osobe, onda je dvjema osobama zabranjeno sašaptavanje u prisustvu treće. To se temelji na hadisu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a: Ako se nađu tri osobe, neka se, onda, dvije osobe ne sašaptavaju u prisustvu treće!
U predaji Ibn Mes'uda, r.a., koju bilježe Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madže, isti autori koji bilježe i prethodno predanje Abdullaha b. Omera, r.a., pojašnjava se da će treću osobu sašaptavanje ražalostiti.
Pojašnjavajući tu situaciju Allahov Poslanik, s.a.v.s., u predajama koje smo citirali, zabranjuje sašaptavanje dvojice u prisustvu trećeg, sve dok se skupina ne poveća. Kada bude više ljudi, onda ta zabrana prestaje važiti. To vidimo iz Ebu Davudove predaje u kojoj Ebu Salih pita Ibn Omera, r.a: A šta ako budu četverica? On je odgovorio: Onda nema smetnje!
To je i logično, jer će uvijek treća osoba misliti da druge dvije osobe nešto o njoj govore ili joj spremaju nešto što će se negativno na nju odraziti.
To se jasno nazire u Tirmizijinoj predaji: Sašaptavanje dvojice u prisustvu treće osobe, uznemirava vjernika, a Allah Uzvišeni ne voli takvo uznemiravanje!
Višeznačan i dvosmislen govor
To je forma govora koja je često prisutna među ljudima, ali joj oni ne pridaju puno značaja, smatrajući da nije štetna i opasna poput, npr. laži i sl. Međutim, ovakva upotreba jezika je, na neki način, u ravni laži i potrebno je biti oprezan kada je ova forma izražavanja u pitanju. Naime, višeznačan i dvosmislen govor je izgovaranje riječi koja ima jedno značenje, ali se misli na neko drugo značenje koje ta riječ nosi, a koje je u suprotnosti s prvim značenjem te riječi. To je, ustvari, neka vrsta prevare i obmane.
Islamski učenjaci su o ovoj formi izražavanja rekli sljedeće: Ukoliko za to postoji neki opravdan, šerijatski, razlog koji nosi opće koristi, onda je dozvoljeno koristiti takve riječi. Ako za to ne postoji opravdan razlog, onda je to pokuđeno, ali nije strogo zabranjeno koristiti dvosmislene riječi, osim u slučaju ako se time nastoji nepravedno uzeti nečije pravo ili negirati istina. U tom slučaju to postaje strogo zabranjeno – haram!
Sufjan b. Esed, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi s tim rekao: Velika je prevara da svome bratu govoriš nešto, i da ti on vjeruje, a ti, u osnovi, govoriš laži!
Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, navodi primjer kada je dozvoljeno koristiti dvosmislene riječe, pa kaže: Ako neko čuje da si o njemu nešto rekao, ti reci: 'Allah Uzvišeni najbolje zna jesam li o tebi išta rekao', pa taj pomisli da negiraš da si išta rekao o njemu, a tvoj je cilj kazati da Allah Uzvišeni najbolje zna to što si o njemu govorio.
To je forma govora koja je često prisutna među ljudima, ali joj oni ne pridaju puno značaja, smatrajući da nije štetna i opasna poput, npr. laži i sl. Međutim, ovakva upotreba jezika je, na neki način, u ravni laži i potrebno je biti oprezan kada je ova forma izražavanja u pitanju. Naime, višeznačan i dvosmislen govor je izgovaranje riječi koja ima jedno značenje, ali se misli na neko drugo značenje koje ta riječ nosi, a koje je u suprotnosti s prvim značenjem te riječi. To je, ustvari, neka vrsta prevare i obmane.
Islamski učenjaci su o ovoj formi izražavanja rekli sljedeće: Ukoliko za to postoji neki opravdan, šerijatski, razlog koji nosi opće koristi, onda je dozvoljeno koristiti takve riječi. Ako za to ne postoji opravdan razlog, onda je to pokuđeno, ali nije strogo zabranjeno koristiti dvosmislene riječi, osim u slučaju ako se time nastoji nepravedno uzeti nečije pravo ili negirati istina. U tom slučaju to postaje strogo zabranjeno – haram!
Sufjan b. Esed, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u vezi s tim rekao: Velika je prevara da svome bratu govoriš nešto, i da ti on vjeruje, a ti, u osnovi, govoriš laži!
Ibrahim en-Neha'i, poznati učenjak iz generacije tabi'ina, navodi primjer kada je dozvoljeno koristiti dvosmislene riječe, pa kaže: Ako neko čuje da si o njemu nešto rekao, ti reci: 'Allah Uzvišeni najbolje zna jesam li o tebi išta rekao', pa taj pomisli da negiraš da si išta rekao o njemu, a tvoj je cilj kazati da Allah Uzvišeni najbolje zna to što si o njemu govorio.
Pjesma i poezija
Pjesma i poezija mogu biti dobre i pozitivne ako afirmiraju istinu a mogu, takođe, biti loše i negativne ako afirmiraju zlo, nemoral i nepravdu. One su kao nož koji ima dvije oštrice: ako se upotrijebi za dobro – rezultira dobrim, a ako se upotrijebi za zlo – rezultira zlom!
Nažalost, mnogi ljudi koriste se jezikom, kada je u pitanju pjesma ili poezija, veličajući strasti, pohote, opisujući žensko tijelo, podstičući na nemoral i destruktivno djeluju na čitaoca ili slušaoca. Takva vrsta pjesme ili poezije islamom je energično zabranjena.
'Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Da se nekome od vas utroba napuni gnojem, bolje mu je nego da se napuni poezijom!
Pod tim se, naravno, podrazumijeva poezija koja destruktivno djeluje i odvodi od Kur'ana, sunneta i islamskih propisa. U tom smislu je i Allah Uzvišeni osudio pjesnike i one koji ih slušaju: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. (Eš-Šu'ara', 224-227.)
Dakle, ovdje se misli na one pjesnike koji su zavedeni i koji druge zavode i odvode od Allahovog puta, a ne one, koje Allah izdvaja, koji vjeruju, rade dobra djela i Allaha spominju. Nažalost, danas brojni autori pjesama i poezije odvode od Allahovog puta, afirmiraju nemoral i zavode ljude na stranputicu, tako da bi se mnoge današnje pjesme mogle svrstati u nedozovljene. Mi treba da čuvamo svoj jezik od citiranja, recitiranja i pjevanja takvog sadržaja, kako se ne bismo strovalili u ambis grijeha!
Pjesma i poezija mogu biti dobre i pozitivne ako afirmiraju istinu a mogu, takođe, biti loše i negativne ako afirmiraju zlo, nemoral i nepravdu. One su kao nož koji ima dvije oštrice: ako se upotrijebi za dobro – rezultira dobrim, a ako se upotrijebi za zlo – rezultira zlom!
Nažalost, mnogi ljudi koriste se jezikom, kada je u pitanju pjesma ili poezija, veličajući strasti, pohote, opisujući žensko tijelo, podstičući na nemoral i destruktivno djeluju na čitaoca ili slušaoca. Takva vrsta pjesme ili poezije islamom je energično zabranjena.
'Abdullah b. Omer, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Da se nekome od vas utroba napuni gnojem, bolje mu je nego da se napuni poezijom!
Pod tim se, naravno, podrazumijeva poezija koja destruktivno djeluje i odvodi od Kur'ana, sunneta i islamskih propisa. U tom smislu je i Allah Uzvišeni osudio pjesnike i one koji ih slušaju: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade, tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. (Eš-Šu'ara', 224-227.)
Dakle, ovdje se misli na one pjesnike koji su zavedeni i koji druge zavode i odvode od Allahovog puta, a ne one, koje Allah izdvaja, koji vjeruju, rade dobra djela i Allaha spominju. Nažalost, danas brojni autori pjesama i poezije odvode od Allahovog puta, afirmiraju nemoral i zavode ljude na stranputicu, tako da bi se mnoge današnje pjesme mogle svrstati u nedozovljene. Mi treba da čuvamo svoj jezik od citiranja, recitiranja i pjevanja takvog sadržaja, kako se ne bismo strovalili u ambis grijeha!
Šala Šala je u islamu dozvoljena, ali ustrajavanje u šali je zabranjeno, zbog toga što će tada čovjek biti obuzet igrom i izigravanjem. Pretjerivanje u šali uzrokuje mnogo smijeha, a mnogo smijeha umrtvljuju srce, nekad čak uzrokuje i mržnju. Šala nekada uzrokuje i odsustvo dostojanstva.
Poslanik islama, s.a.v.s., se, takođe, šalio, ali to nikada nije prelazilo mjeru, niti ljudsko dostojanstvo, niti se time zaobilazila i ugnjetavala istina. Zna se da se šalio s nekom staricom, rekavši joj da neće starice ući u Džennet, a onda joj pojasnivši da će svi vjernici ući mladi u džennetske perivoje.
Enesu b. Maliku, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., obratio se jedanput, šaleći se, riječima: Ja ze-l-uzunejni - Vlasniče dva uha.
Ashabi su jednom prilikom rekli Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Allahov Poslaniče, ti se s nama šališ?!, a on je na to rekao: Ali ja nikada ne govorim drugo izuzev istine!
Problem je što mi u našoj komunikaciji pokušavamo biti dosjetljivi, zanimljivi i šaljivi i što, kroz šalu i zabavu, iznesemo neistinu i, na taj način, pogriješimo. Dakle, šala je dozvoljena ukoliko se niko u njoj ne vrijeđa, ukoliko ne afirmira laž i ukoliko njenim iznošenjem ne zavodimo ljude od istine ili prakticiranja islamskih propisa.
Svjedoci smo, nažalost, raznih komedija ili komičnih filmova koji zabavljaju vjernike, tako da ih udalje od obavljanja ibadeta ili ih zavedu pa određeni namaz propuste iz njegovog vremena i klanjaju ga kasnije. Svaka vrsta takve zabave i šale, makar u njoj i ne bilo neistine, zabranjena je, jer udaljava ljude od ibadeta i odvodi ih od sjećanja na Allaha Uzvišenog.
Mnogi ljudi misle da će što više izmisle ili slažu – ispričati bolju šalu i biti duhovitiji. Otuda se doimaju izuzetno mudrim naši stariji Bošnjaci koji su se šalili, ali ne udaljivši se od istine. Sjećate se njihovih lijepih šala i doskočica, kada djeci koja voze bicikl, kažu: „Eto, okreće ti se točak!“; ili kažu djetetu: „Što si to obuo jednu desnu a jednu lijevu cipelu?!“
Ova vrsta šale može zadovoljiti i našu žeđ za šalom i zabavom, ali i ostati u domenu ljudskog dostojanstva i istine. Budući da meleki bilježe ono što kažemo, pokušajmo se potruditi pa i u šali govoriti isključivo istinu!
Poslanik islama, s.a.v.s., se, takođe, šalio, ali to nikada nije prelazilo mjeru, niti ljudsko dostojanstvo, niti se time zaobilazila i ugnjetavala istina. Zna se da se šalio s nekom staricom, rekavši joj da neće starice ući u Džennet, a onda joj pojasnivši da će svi vjernici ući mladi u džennetske perivoje.
Enesu b. Maliku, r.a., Allahov Poslanik, s.a.v.s., obratio se jedanput, šaleći se, riječima: Ja ze-l-uzunejni - Vlasniče dva uha.
Ashabi su jednom prilikom rekli Vjerovjesniku, s.a.v.s.: Allahov Poslaniče, ti se s nama šališ?!, a on je na to rekao: Ali ja nikada ne govorim drugo izuzev istine!
Problem je što mi u našoj komunikaciji pokušavamo biti dosjetljivi, zanimljivi i šaljivi i što, kroz šalu i zabavu, iznesemo neistinu i, na taj način, pogriješimo. Dakle, šala je dozvoljena ukoliko se niko u njoj ne vrijeđa, ukoliko ne afirmira laž i ukoliko njenim iznošenjem ne zavodimo ljude od istine ili prakticiranja islamskih propisa.
Svjedoci smo, nažalost, raznih komedija ili komičnih filmova koji zabavljaju vjernike, tako da ih udalje od obavljanja ibadeta ili ih zavedu pa određeni namaz propuste iz njegovog vremena i klanjaju ga kasnije. Svaka vrsta takve zabave i šale, makar u njoj i ne bilo neistine, zabranjena je, jer udaljava ljude od ibadeta i odvodi ih od sjećanja na Allaha Uzvišenog.
Mnogi ljudi misle da će što više izmisle ili slažu – ispričati bolju šalu i biti duhovitiji. Otuda se doimaju izuzetno mudrim naši stariji Bošnjaci koji su se šalili, ali ne udaljivši se od istine. Sjećate se njihovih lijepih šala i doskočica, kada djeci koja voze bicikl, kažu: „Eto, okreće ti se točak!“; ili kažu djetetu: „Što si to obuo jednu desnu a jednu lijevu cipelu?!“
Ova vrsta šale može zadovoljiti i našu žeđ za šalom i zabavom, ali i ostati u domenu ljudskog dostojanstva i istine. Budući da meleki bilježe ono što kažemo, pokušajmo se potruditi pa i u šali govoriti isključivo istinu!