Razno

Download

Pitanje postojanja povezanosti i efektivnosti izmedju sugestivnosti terapeuta i sugestibilnosti klijenata, sa jedne, i psihoterapijskog tretmana i ucenja Rukje sa druge strane

Ovo je veoma bitno da spomenem, jer vidimo u medzusobnom odnosu izmjedju lijecnika i izvjesne osobe pri psihoterapijskom tretmanu i ucenju Rukje kako nastaje odredzeni fluid, transfer psihicke povratne sprege, u kojem se emituju izvjesna priznanja, oblasti i stanja, a koja su obicno potisnuta i skrivena, od svjesne razine funkcionisanja same licnosti. Zato je veoma vasno dati do znanja klijentima o postojanju visoko profesionalne etike i postovanje diskrecije licnosne intimnosti, sto jos vise ulijeva povjerenje kod njih za njihovo prepustanje i priznanje.

Pravilno razumjevanje znakova i simbola iz klijentovog sna ili govora, moze i najcesce znaci pronalazenje izlaza iz njegovog vlastitog kretanja u zamrsenom vrtlogu problema te predlaganje od strane lijecnika kroz ne usiljeno nasihacenje ili usmjeravanje ka samootkrivanju njihovog izlijecenja. Daklem, cilj psihoterapijskog tretmana, a koji se uglavnom bazira na razgovor i prijateljski odnos lijecnika i klijenta, jeste ispunjen iskrenom empatijom shvatanja svega onoga kroz sta prolazi ta osoba te pruzanje smjernica, otvaranju novih horizonata iliti pogleda za osobno razresenje vlastitih kriznih problema klijenta, a iz kojih se moze izici i jaci i bolji, jer ono sto covjeka ne ubije, uobicajno ga ucini jacim.

Postojanje individualnih razlika kod klijenata i lijecnika, kao i razlicitosti u ucinkovanju psihotretmana i Ruk'je - govori u prilog tezi da ce uspjeh u lijecenju psihickih problema i bolesti ovisiti (Ovdje najpre napominjem za nas muslimane vaznost oslanjanje na Allahovo Odredjenje i Volju u postizanje rezultata u svakom hajirli radu i poslu) od prirode same bolesti, daklem od preciznog dijagnosticiranja njene anamneze, njenog tacnog odredzivanja i lokaliziranja, kao i od iskrene posvecenosti u cilju iznalazenja lijeka i izlaza.

Moze neko slobodno kazati ili verovati da ima volju za ispovedanjem osobnih problema. Pa ipak, moze da mu nedostaje dusevna spremnost da bi se povjerio. U protivnom slucaju, neko moze odlucno da se opire pa ipak da je u svojoj unutrasnjosti spreman na povjerenje nekome koga osjeti dovoljno bliskim i iskrenim, a da ne ugrozi ili povredi ga. Jer u psihoterapiji stvari stoje iskljucivo do dusevnog drzanja klijenta, ne do njegovih rijeci. Velika zabuna nastala je iz nepoznavanja ove cinjenice jer imamo najcesce posla sa ljudima koji se prividno opiru, ali ipak nakraju popustaju zahtevima terapeuta. Ta spremnost moze da bude raznoliko ogranicena, i zato su rezultati psihoterapije u svakog coveka drugaciji. Ali, ni u kom slucaju ta granica terapijske spremnosti ne zavisi od volje terapeuta, nego od dusevne postavljenosti klijenta.

Osobito interesanto pitanje jeste upotreba hipnoticke vjestine u tretmanu nekih bolesnika, jer se zna da se u tom stanju, kad popustaju kocnice svijesti, lakse iznose podaci koje je izvjesna osoba ili potisnula sama ili joj se od nekud drugde nalaze pohranjene u podsvijesti. Evo sta je o toj vjestini govorio jedan od poznatih psihologa, osnivac individualne psihologije Alfred Adler u njegovom delu Poznavanje covjeka:

Sto se tice same sustine hipnoze, ona pretstavlja neku vrstu spavanja. Zagonetna je samo stoga sto do toga moze da dodje jedino po naredjenju nekog drugog. Naredjenje se izvrsava ako je namenjeno nekome ko je sam spreman da ga primi. Pri tome odlucuje, kako spomenusmo, priroda i razvitak medijumove licnosti. Samo ako je neko tako gradjen da bez kritike popusta tudjim uticajima moze se u njemu izazvati ono osobeno stanje sna u kome se vise nego u prirodnom snu ukida sposobnost kretanja, i to u tolikoj meri da hipnotizer naposletku dobiva u svoju vlast i centre kretanja i po volji ih mobilise. Od normalnog sna preostaje samo nesto polusna, i zato medijum moze po volji hipnotizera da se seca dogadjaja u hipnozi. Ono sto je sasvim izdvojeno jeste kritika, ta nasa najznatnija kulturna tekovina dusevnog organa. Medijum nije drugo no produzena ruka, organ hipnotizera, i funkcionise samo po njegovom naredjenju.

Prirodno je da covek utiske ne samo prima nego i da ostaje pod njihovim uticajem. Primanje utisaka nije beznacajno, jer oni dejstvuju i dalje. A ako su to zahtevanja nekog drugog coveka, pokusaji uveravanja i nagovaranja, onda se moze govoriti o sugestijama. U tom slucaju rec je o menjanju ili utvrdjivanju nekog uticajnog shvatanja, sto sve kod samoga nosioca tih pojava jasno izbija. Tezi problem pocinje zapravo time sto ljudi raznoliko reaguju na spoljne utiske. I to uticanje zavisi od stepena samostalnosti doticnog coveka. Tu treba da uocimo narocito dva tipa. Jedni vole da precene misljenje drugih, dakle malo drze do ispravnosti svojih sopstvenih shvatanja, bila ona ispravna ili neispravna. Oni precenjuju vaznost drugih osoba te se lako prilagodjuju njihovom misljenju. Budnim sugestijama i hipnozi neobicno su pristupacni. Drugi tip, naprotiv, uzimace sve sto dolazi spolja za uvredu i smatrace samo svoje misljenje ispravnim, odbacujuci sve sto od drugoga dolazi bez obzira na ispravnost ili neispravnost. Oba tipa kriju u sebi neko osecanje slabosti. Ovaj drugi tip krije osecanje koje ne podnosi da bi od drugoga ma sta prihvatio. Ponajvise cemo susretati ljude koji vrlo lako dolaze sa drugima u sukob, a u sebi neguju misljenje da su vrlo pristupacni sugestiji drugih. Ali, oni pojacavaju to svoje shvatanje samo zato da ne bi postali pristupacni, i zbog toga je i s njima vrlo tesko ma sta zapocinjati.

Postojanje razno raznih Granicnih psihopatoloski slucajeva, Borderline'a, Sizoidnih poremecaja, Podvojenih i udvostrucenih licnosti, Psihotickih Fuga, itd., ukazuju kao i kod hipnotickog stanja o postojanju neobicnih fenomena iz nama nepoznatog dusevnog svijeta covjeka i njegovih veza sa paralelnim svijetom duhova i dzina o cemu ce takodjer nekom drugom prilikom biti vise rijeci. Zato sam u ovom delu izlaganja spominjao samo neke izvjesne slicnosti u formalnom, odnosno izglednom obliku tretmana klijenata od strane zvanicne klinicko'psiholoske i islamsko'psiholoske prakse te njihovog odnosa sa lijecnikom, bez ulazenja u razmatranje problematike u njenom sustinskom znacenju, a koje bi neumitno doticalo oblast nase akide i vjerovanja u paralalni svijet dzina, sto ce biti na nekom drugom mjestu obradjeno, ako Allah SwT Da.

dipl. Psiholog Nedzad Gicic i saradnici