Razno

Download

Duh i dusa

U svakodnevnom govoru uvijek miješamo pojmove duša i duh (nefs ve ruuh). Tako naprimjer kažemo za nekog da mu je duh izišao, ili da duh toga i toga čezne za nečim, da mu se duh muči ili da je duh smiren. Svi ovi izrazi su pogrešno upotrebljeni, jer to su stanja koja se odnose na dušu (nefs), a ne na duh (ruuh). Jer, duša je ta koja prilikom smrtnog izdisanja napušta tijelo. U Qur'anu meleki (anđeli) u času umiranja kažu prestupnicima: "Spasite se sada ako možete! Od sada ćete neizdrživom kaznom biti kažnjeni." (El-En'am, 93)

Duša je ta koja kuša smrt, a ne duh: "Svako živo biće (nefsun) okusit će smrt." (El-Enbijja, 35)

Duša kuša smrt, ali ne umire. Kušanje smrti je put njenog napuštanja fizičkog tijela. Duša postoji još prije rođenja. Ona je prisutna tokom cijelog ovosvjetskog života i ostaje vječna i poslije smrti. O postojanju duša prije rođenja njihovih vlasnika Allah swt kaže da je Stvorio potomstvo iz kičmi očeva prije njihovog rađanja i zatražio da posvjedoče da je On njihov Gospodar, da se ne bi niko pravdao da je nevjernik zato što je i njegov otac bio nevjernik. "I kad je Gospodar tvoj iz kičmi sinova Ademovih izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: Zar ja nisam Gospodar vaš? Oni su odgovorili : Jesi, mi svjedočimo." (El-Araf, 172)

Tako su duše, prije nastanjenja tijela, rođenjem, postojale i niko ne može da se opravda da je nevjernik, zato što mu je otac bio takav. Svaka duša je imala svoj poseban (odvojen) susret sa Gospodarom. Na taj način je Božanska istina ustaljena u našoj duši. Duh nema pohlepu, želju, ne srdi se, ne dosađuje se, ne muči se, ne doživljava padove koji se mogu pripisati duši a ne duhu.

Qur'an kaže:

"I duša njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi." (el-Maide, 30)

"Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje." (Kaf, 16)

"(tako Mi) duša i Onoga koji ih stvori, pa im put dobra i put zla shvatljivim učini." (eš-Šems, 7-8)

"U dušama vašim je ponikla zla misao, reče on i ja se neću jaditi, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite." (Jusuf, 18)

"I kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim i kad su vidjeli da nema utočišta od Allaha nego samo u Njega." (et-Tewba, 118)

"Allah hoće da ih njima kazni na ovom svijetu da im duše dotuže i da skončaju kao nevjernici." (et-Tewba, 55)

"Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe." (el-Bekara, 130)

"A oni koji sebe čuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti." (el-Hašr, 9)

Ta ljudi (duše) su stvoreni (e) lakomi (e)." (en-Nisa, 128)

"Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu." (Jusuf, 53)

Duša je u Qur'anu optužena za lakomost, sklona je zlu, ohola je. Duši je pripisan i uspon i pad. Duši je moguće da se očisti i da napreduje, te je opisana kao zadovoljavajuća, zadovoljna, smirena, nadahnuta:

"A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje i uđi u Džennet Moj!" (el-Fedžr, 27-30)

Što se duha tiče, on se u Qur'anu uvijek pominje u superlativu, višem stupnju svetosti, čistoće i počasti. Duhu se ne pripisuje stanje mučenja, lakomosti, čežnje, žudnje niti šiščenje kao ni uzdizanje i padanje, kao što se ne spominje napuštanje tijela, niti duh kuša smrt, ne pripisuje se čovjeku, već samo Allahu.

Allah Mudri kaže za Merjemu časnu: "Mi smo njoj Našeg duha poslali (meleka Džibrila) i on joj se prikazao u liku savršeno stvorenog muškarca." (Merjem, 17)

A o Ademu (`alejhi selam) u Qur'anu stoji: "I kad mu dam lik i u njega udahnem Svoj Duh, vi mu se poklonite." (el-Hidžr, 29)

Allah Silni kaže: Moj Duh (Ruuh), a ne kaže: duh Adema (`alejhi selam).

Naš Gospodar uvijek samo Sebi pripisuje Duh:

"Njima je On u srca njihova (Duhom Svojim) vjerovanje usadio." (el-Mudžadela, 22)

Allah Mudri o Qur'anu i Njegovoj objavi Poslaniku Muhammedu (sallallahu `alejhi ve sellem) kaže:

"Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje." (e-Šura, 52)

Ovdje Allah Mudri duhom naziva Qur'anski govor:

"Onome Najuzvišenijem, koji svemirom vlada, koji šalje Objavu, riječi Svoje - kome hoće od robova Svojih da upozori na Dan susreta međusobnog." (Gafir, 15)

"On šalje meleke s Objavom, po volji Svojoj onim robovima Svojim kojima hoće. Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!" (en-Nahl, 2)

Duh je ovdje Božanska Riječ i Božanska Zapovijed. Duh se uvijek pripisuje Allahu u stalnom je pokretu i na duh se ne mogu primjeniti ljudska stanja niti ljudski atributi, a pogotovu ne može biti predmet želje, simpatije, htijenja ili pak mučenja. Zbog toga se duh i opisuje uzvišenim atributima. Qur'an kaže o Džibrilu (`alejhi selam):

"On je Ruhul Quddus (Sveti Duh) er-Ruhul Emin (Povjerljivi Duh) a o 'Isa (`alejhi selam) kaže: "Svoju Riječ dao je Merjemi."

Duša se uvijek pripisuje svome vlasniku:

"Sreća koja ti se dogodi od Allaha je a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio." (en-Nisa, 79)

"Onaj koji ide Pravim Putem, od toga će sam on koristi imati." (el-Isra, 15)

"I stislo im se u dušama njihovim." (et-Tewba, 118)

"Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu." (Jusuf, 53)

"Tako je u mojoj duši ponikla zla misao." (Ta-Ha, 96)

"A oni koji svoju dušu sačuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti." (el-Hašr, 9)

"Vjeru Ibrahimovu izbjegavaju samo oni koji ne drže do sebe." (el-Bekara, 130)

A onda kada se duša pripiše Allahu, u tom slučaju je to Allahovo Biće:

"Allah vas podsjeća na Sebe." (Ali Imran, 28)

To je Allah, koji nema Sebi ravnog. Njemu ništa nije slično. Pogrešno je da poredimo Allahovu Dušu prema svojim dušama. Allahova Duša je tajna koju mi ne možemo dokučiti.

Isa (`alejhi selam) kaže svom Gospodaru: "Ti znas šta je u mojoj duši a ja ne znam šta Ti znaš." (el-Maide, 116)

Božija Duša se ne može usporediti s ljudskom dušom, osim po obliku riječi. Ona je nešto drugo, "Niko nije kao On." (eš-Šura, 11) "I niko Mu ravan nije." (el-Ihlas, 4) A sad se postavlja pitanje koliko svaki od nas ima udjela u duhu? I šta podrazumjevamo kada kažemo da posjedujemo duh i tijelo? Zatim, kakav je odnos naše duše sa duhom i tijelom? Naš udio u duhu je udahnuće koje Qur'an pominje u poglavlju gdje se govori o postanku Adema (`alejhi selam): "Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i Svoj duh u njega udahnem, vi mu se poklonite!" (Sad, 71-72)

Ono što se desilo stvaranjem, uobličavanjem i udahnjivanjem u lik Adema (`alejhi selam), to se sve ponavlja unutar materice stvaranja svakog od nas. Svakom od nas se daje savršen oblik, vrši se uobličavanje, zatim Božansko udahnuće u momentu kada tkiva za to budu spremna i kad se plod pripremi da to prihvati. To se dešava u trećem mjesecu života ploda u materici. Tim stvorenje prelazi iz jednog stanja u drugo. O ovim etapama Allah kaže: "Pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodijemo i poslije ga, kao drugo stvorenje oživimo pa neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj." (el-Mu'minun, 14-15)

Kod udahnuća kaže se: ".., kao drugo stvorenje oživimo - pa neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj.", a to je ukazivanje na savršenost, kada gruda mesa zaodijevena kostima Allahovim Dahom oživi. To je moguće samo Allahu, Najljepšem Stvoritelju.

U drugom ajetu o pitanju udahnuća u plod nakon što mu je dat savršen oblik stoji: "A potomstvo njegovo stvara od kapi tekučine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne i On vam sluh, vid i pamet daje." (es-Sedžda, 8-9) Iz ovoga slijedi da je sluh, vid i razum plod udahnjivanja i da pomoću ovih osobenosti čovjek prelazi iz jenog stanja u drugo, s jednog nivoa na drugi, "poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo, pa neka je uzvišen - Najljepši Stvoritelj." Dakle, naš udio u duhu je udahnjivanje i svako od nas primi onoliko koliko je za to spreman. Zahvaljujući ovom udahnjivanju mi posjedujemo maštu, savjest, vrijednost i uzore. Tijelo i duh u nama naliči na tlo stvarnosti i nebo uzora. Veza nase duše sa duhom i tijelom liči na odnos koji postoji između željezne čestice i dvospolnog magnetskog polja.

Duša je u stalnom stanju polarizacije. Ona je ili u stanju privlačenja i padanja u tijelo, u ilovaču instikata i pohlepa, ili pak uzdizanju ka duhu, ka nebu uzora, vrijednosti, Božanskoga morala. To se dešava duši kada se oblikuje u duh srađajuci se sa njim u ljepoti i čistoči. Cijeloga života duša je u stalnom pokretu i kretanju između duhovnog i tjelesnog pola. Ponekad njome preovladava njena vatrenost i ilovača, a ponekad opet, njena čistoča i prozračnost.

Tijelo i duh su predmet ispita i iskušenja. Duša se iskušava i ispituje ovim privlačnim snagama, da bi se otkrila njena tajna, njena stvarnost, da njeno zlo i dobro izađe na vidjelo.

Odavde spoznajemo da je stvarnost čovjeka njegova duša, da je duša ta koja se rađa, ponovno oživljuje, podliježe ispitima (odgovara za djela). Duša je ta koja tuguje, želi, čezne. Dok tijelo i duh su samo prostor, isto kao zemlja i nebesa u svom domenu, prostor kretanja u odnosu na čovjeka da istakne svoje sposobnosti i nadarenosti. Kao što je Allah duši darovao i tijelo tako joj je poklonio i duh, živi, radi i otkriva tajne tijela i njegove sadržaje.

Na osnovu ovog značenja, izraz "prizivanje duhova" je netačan. Duhovi se ne prizivaju, i nijedan duh nije u mogućnosti da bude prizvan, jer je on svjetlo koje se odnosi jedino na Allaha i Allah udahnjuje ovo svjetlo u nas da se njime osvjetlimo. Ova svjetlost pripada Allahu i Njemu se vraća "Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un." (el-Bekara, 156). Nemoguće je to prizvati ili odbaciti. Dakle, duša je ta koja se priziva a ne duh; ako je uopšte tačno da neki u svojim seansama prizivaju duše.... Jer duhove je nemoguće prizivati. Duše niko nije u mogučnosti prikupiti niti prizvati osim njihova Gospodara.

Nemoguće je da se duša pretvori u duh. Jedino se može uzdići, oblikovati i združiti sa duhom ukoliko je u stanju da se približi "svjetlom primjeru" (duhu koji je Allah udahnuo u čovjeka).

Takođe je moguće da se duša sroza i padne dotle da se oblikuje u satanu i pojednači sa Iblisom u njegovoj vatri.

Duša koja se očisti, koja je nevina, može da se srodi sa duhom. Takvu dušu Allah približava Svom prijestolju na Sudnjem Danu. Za tu dušu Allah kaže da će biti "na mjestu u kome će biti zadovoljna kod Vladara Svemogućeg". (el-Kamer, 55)

Ovakvom čistočom i uzvišenošću duša postaje "posvećena" i njeno je mjesto u Allahovoj blizini. Duše, koje svojom ohološću i pakošću dostižu satanski stupanj, jesu one za koje Allah kaže da će na Sudnjem Danu "uistinu oni će toga Dana od milosti Gospodara svoga zaklonjeni biti". (el-Mutafifin, 15) Ovim će biti mjesto zajedno sa paklenim dušama na dnu tame i pakla, dok duh, njegovo mjesto nije ni u Džennetu (raju) niti u Džehennemu (paklu), jer on je Allahova Svjetlost koja Njemu pripada. Duhu se ne može uputiti prigovor, niti kazna, niti nagrada. Duh je uzvišeni primjer, kako to stoji u sljedećim ajetima Qur'ana:

"Allah ima Svojstva najuzvišenija; On je Silan i Mudar." (en-Nahl, 60)

"On je Uzvišen i na nebesima i na Zemlji; Onje Silan i Mudar." (er-Rum, 27)

To je i Božanski svijet koji svoju svetost i svjetlost pribavlja od Allaha.

"Pitaju te o duhu, reci šta je duh - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (el-Isra, 85)

Dr. Mustafa Mahmud

Prevela sa arapskog: Fatima Kunto